Ne tražim pomoć, dajte mi da radim

U svojih dvadeset i devet godina života uspio sam skupiti već jedanaest godina “staža”, ali – samo na Zavodu za zapošljavanje. Nikad nigdje nisam radio i sada mi je već teško i povjerovati da će mi to ikad poći za rukom.

Jer, danas invalida nitko neće zaposliti. A ja sam invalid sa 80 posto tjelesnog oštećenja i 37 operacija iza sebe – priča Denis Brkić iz Kapelice pokraj Garešnice.

Poslovi iz Oglasnika
Po zvanju, stečenom u zagrebačkoj srednjoj školi u Dubravi, gdje je pohađao specijalnu školu, Denis Brkić je pomoćni pletač. Završio je, kaže, i tečaj informatike, no nikad nije bio ni na jednom razgovoru za posao.

– S burze mi nikad nisu poslali ni jednu jedinu obavijest da se javim na neki natječaj. Zato kupujem Oglasnik i tako si pokušavam pronaći posao. Ali, kad nazovem i počne razgovor, odmah kažem da sam invalid. I tu se uvijek svaka daljnja priča prekida, uz izmotavanja kako radnika zapravo i ne trebaju ili pak lažna obećanja da će mi se poslije javiti. Ne mogu niti izračunati koliko sam novca potrošio na telefonske razgovore. Mislio sam da ću možda negdje moći biti dostavljač pizze, ali nisam prošao liječnički za vozački jer nemam dovoljan stisak lijeve ruke.

Radio bih bilo što od onoga što mogu sa svojim skraćenim tetivama, zbog kojih otežano hodam. Znam da ne mogu birati. No, kada bih mogao dobiti posao negdje na centrali, ili popunjavati narudžbenice, bio bih presretan – maštao je Denis u domu svoje tete Jasenke Kuhar s čijom obitelji živi i koja ga je pohvalila kao odličnog kuhara i  vrijednog mladića.

Mamina slika
Denisovi roditelji razišli su se još 1996. godine, a majka Đurđica, također invalid, umrla je dvije godine poslije. Kućica u kojoj je živio s njom izgorjela je sedam mjeseci nakon Đurđičine smrti. – Tu su nam kuću dali njezini roditelji. No, instalacije su bile slabe i sve se zapalilo. Samo je mamina slika, koja je ispala iz okvira, ostala sačuvana – prisjeća se.

I dok Denis pokušava zamisliti kakav bi bio njegov život kad bi imao posao, Jasenka Kuhar, pokušavajući biti realna, zbraja mjesečna primanja svoga nećaka. Ona iznose tek 800 kuna pa se pita kako da od tog novca živi.

– Ne razumijem. Ako mu je država kao invalidu platila školu, zašto mu ne pomogne i da se zaposli? – zapitala se.

– Žao mi je djece invalida. Dok su u školi, imaju sve. Kasnije, pogotovu u ovako maloj sredini kao što je moja, ništa – dodao je Denis Brkić, mladić oštećena sluha i slabije razvijenih ruku i nogu kojemu je jedina želja naći posao.