Kada je predsjednik ruske Privremene vlade Aleksandar Kerenski, nakon niza neuspjelih pokušaja sastavljanja kakve-takve vlasti, krajem ljeta 1917. sav očajan zavapio "Tko će formirati vladu!?", ustao je vođa skupine s minornim brojem zastupničkih mjesta u Dumi Vladimir Iljič Lenjin i uzviknuo: "Mi, boljševici! Mi ćemo formirati vladu!" Na to su svi prasnuli u smijeh, a ostalo je povijest. Volja za vlašću, dakle, često zna biti presudnija od izborne volje, kao što i ne-volja za vlašću, makar i hinjena, često zna biti uvertira za instaliranje najgore vlasti.
Hrvatske postizborne peripetije oko formiranja nove vlade svakako su znatno blaže od onih koje su potresale revolucionarnu Rusiju. Moglo bi se reći da hrvatski građani prilično relaksirano, čak s izvjesnim olakšanjem, reagiraju na okolnost da Hrvatska još uvijek nema Vladu, a kad će, ne znamo. Također, umjesto urotničke skupine revolucionara, koji se pod svaku cijenu žele dočepati vlasti, čini se da kod nas imamo gotovo obrnutu situaciju – presudna za formiranje Vlade je skupina reformatora koja ne želi ideju reformi žrtvovati pukoj volji za vlašću.
Situacija je, dakle, pomalo operetska. Eventualne sličnosti hrvatske postizborne drame s nekakvom revolucionarnom situacijom prije su strukturne i negativne nego sadržajne i direktne, ali to ne znači da bismo ih trebali podcijeniti. Unatoč tome što su tradicionalne političke elite osvojile najveći broj mandata, sama činjenica da ne mogu formirati Vladu bez novog, trećeg jakog igrača na hrvatskoj političkoj sceni, delegitimirala je njihovo političko značenje. U opasnosti smo da s prljavom vodom korumpiranih starih elita odbacimo i zdravo dijete konsolidirane demokracije, koja u velikoj mjeri upravo ovisi o stabilnosti tradicionalnih političkih elita i pripadnog bipolarizma. Pojava "trećeg igrača" može biti poticaj reformiranju tradicionalnih elita i davanju bipolarnom političkom sustavu novog zamaha, ali stvar može otići i u smjeru odbacivanja bipolarnosti, a time i stabilnog demokratskog poretka. Delegitimiranje tradicionalnih političkih elita, stoga, stoji pred izazovom legitimiranja nekog oblika autoritarizma.
Svrha izbora u biti je konsolidiranje demokracije, uspostavljanje institucionalne kontrole nad promjenjivom ćudi masa. Drugim riječima, izbori služe tome da bi se formirala vlast. Rezultat izbora u Hrvatskoj je, međutim, ispao takav da blokira mogućnost takve konsolidacije. I ne samo to. Osim toga što je ta normalna funkcija izbora dovedena u pitanje, nekako se kao normalno nametnulo da se izvor legitimacije vlasti sada traži u nekim drugim, sadržajnim motivima, a ne u pukoj izbornoj volji. Taj sadržajni motiv sažet je mističnoj riječi "reforme". Koliko god se svi mi slagali s time da su Hrvatskoj potrebne reforme, bilo bi opasno ne primijetiti ovu promjenu u legitimacijskom sadržaju ovog zahtjeva – volja za reformama iznad je izborne volje. Čak i ako na tu reformsku retoriku ne gledamo kao na puki cinizam volje za vlašću, čak iako je on prije ne-volja za vlašću, on dodatno blokira i delegitimira normalnu funkciju demokratskih izbora i politički sustav stavlja pred ambiciozan, posve revolucionaran zahtjev.
Tako smo na čudan način došli u situaciju koju opisuje marksistička kritika "puko formalne" buržoaske demokracije. Istinska demokracija, naime, ne ovisi toliko o poštovanju demokratskih pravila igre i izborne volje, koliko o reformskom legitimitetu te volje. To je već onaj revolucionarni politički ambijent u kojem Lenjin sa svojim uzvikom "mi, boljševici!" prestaje biti smiješan.
Na ovaj lenjinistički izazov demokratskom poretku može se postaviti i lenjinističko pitanje – "što da se radi?" Odgovor se čini bjelodan. Ono što je nama potrebno jest reformiranje tradicionalnih političkih elita unutar bipartijskog sustava, a ne revolucioniranje cjelokupnog demokratskog sustava.
Reforme o kojima se toliko priča moraju biti provedene u stabilnom demokratskom, a ne u revolucionarnom ambijentu. Samo tada će one biti trajne i temeljite. Ako je rezultat izbora takav da se ne može formirati normalna vlada, ne treba pred njega stavljati još ambicioznije zadatke, već treba ponoviti izbore. To je manja šteta od delegitimiranja demokracije zbog toga što ne može odmah odgovoriti našim reformskim ambicijama.
>> Pokolj u Parizu poziv je na razmišljanje
>> Lideri Mosta spremni su i na političke ucjene kako bi ostvarili svoje ciljeve
Nema drame, osim one koju stvaraju ovakvi "novinari". MOST radi točno ono za što je i dobio glasove. I radi to temeljito i kako treba. Nema tu potrebe ni za kakvom žurbom: Bolje je pregovarati i ispregovarati kvalitetnu Vladu i nekoliko mjeseci nego podijeliti fotelje i vrtjeti palčevima iduće četiri godine dok zemlja i dalje propada i zadužuje se, a mladi se iseljavaju. Što se tiče priča kako MOST mijenja zahtijeve i odustaje od nekih reformi ili zahtjeva, ne vidim ništa problematično u tome. Za razliku od političara kakve smo dosad imali priliku gledati na našoj sceni koji misle da su pozobali svu pamet svijeta i drže se kao pijani plota svojih suludih poteza i ideja (sjetimo se samo Milanovićevog inzistiranja oko Perkovića ili ćirilićnih ploča), ljudi iz MOST-a uzimaju u obzir argumentaciju drugih i ako ustvrde da je ta argumentacija ispravna prihvaćaju je. Samo vrlo zlonamjerni ljudi mogu im na tome zamjerati. A što se učenja vladanja državom tiče, koje vidim da i ovdje spominje jedan komentator, to se uči nikako drugačije nego tako da se dođe na vlast i - vlada. To je minus demokracije, ali zato nismo u monarhiji ili totalitarizmu. Pustite MOST da radi svoj posao: Za sada ga, koliko vidim, radi daleko bolje nego što sam to očekivao. I imam samo riječi pohvale za njih.