Ne uspoređujte ovu djecu s Hajdukom iz 90-ih. Svi znaju zašto sad s njima slavi cijela Hrvatska

- Ja sanjam naslov prvaka Europe, a vi napišite da sam lud.

Tako nam je odgovorio Lukša Jakobušić, kada smo ga prošle godine na Poljudu pitali zašto je došao tu i s kakvim bi rezultatom bio zadovoljan jednom kada bude odlazio iz Hajduka, koji je njegov osobni cilj, izvan strategija, kodeksa i svih slojevitosti odnosa u kultnom splitskom klubu. I nakon jedne nestvarne večeri na Westfalenu, gdje su juniori Hajduka na penale izbacili Borussiju Dortmund i plasmanom u finale juniorske Lige prvaka došli na korak do ostvarenja suludog predsjednikova sna, morali smo Jakobušića upitati za zdravlje. 

-Nikada nisam dobio ovoliko poruka. Osjećamo podršku i iz Splita, ali i cijele Hrvatske. Svi oni mogu biti ponosni, kao i klub, Split, Dalmacija, Hrvatska i šire', bila je to druga misao predsjednika Hajduka, koja će uz osvojen Kup, ostati zapisana kao njegov najveći pehar u klubu do sada.

Više od deset godina trebalo je za normalizaciju odnosa između Dinama i Hajduka, stupova hrvatskog nogometa, najžešćih rivala ali i neraskidivih suputnika kroz turbulentna vremena koji jedan bez drugoga ne bi imali potpunog smisla. Nije se to moglo dogoditi prije kraja okupacije u Maksimiru, gdje je iza Mamića i klana ostala rupetina od blizu 300 milijuna kuna prema USKOK-ovim optužbama, ali ni prije sazrijevanja Hajdukovog modela i ljudi koji ga provode. Dinamo i Hajduk povezali su juniori splitskog kluba, na Poljud je iz Maksimira stigla iskrena čestitka za senzacionalan uspjeh i plasman u finale Lige prvaka, a u suprotnom smjeru otišla je zahvala. Od srca - napisao je Hajduk. Taj čin olakšao je hrvatski nogomet ali i odnose u društvu koje generira za ogroman teret, a ujedno i pokazao koliko su za normalizaciju odnosa važni prošlošću neopterećeni ljudi. Konačno su izašli iz rovova i sjeli zajedno u svečanu ložu, predstavnici svih struja i lobija nisu bili jači od klinaca koji su Borussiji Dortmund zabili devet od devet penala i popeli se na vrh ograde nogometnog hrama kako bi proslavili s pet tisuća torcidaša.

Ovo je zaista bio Hajduk

Od tog trenutka mogla je ova momčad računati na spektakl na povratku s finala, bez obzira na rezultat. Pa iako su primili pet golova i plakali dok su primali medalje od šefa Uefe Aleksandera Čeferina, zbog drčnog nastupa i silne vjere da mogu do kraja, vjerovala je sa splitskom dicom jedinstveno i cijela sportska Hrvatska: zajedno su ih bodrili Zvone Boban, Zlatko Dalić, Lukša Jakobušić i Alen Bokšić, emocije su raznijele Štimca, Ivaniševića i druge koji na prvu razumiju zašto je ovaj uspjeh Hajduka toliko poseban, da oko sebe okuplja do jučer nespojiva imena. Navijalo se od Zagreba do Splita da Hajduk donese u Split naslov europskog prvaka. Iako nisu uspjeli, ova generacija Hajduka upisala se u povijest i pokazala sve što Hajduk treba biti i kakva je to hajdučka filozofija. Ovo klinci dali su dosad najjači vjetar u leđa težnji navijača Hajduka da se budućnost kluba gradi na domaćim igračima i vlastitoj školi, koja je u vrijeme Tomislava Ivića bila jedna od najprepoznatljivijih u Europi.

'Ovo je Hajduk", odzvanjala je pjesma navijača Hajduka s Westfalena u sceni koja će ostati zaleđena u srcima svih navijača Hajduka, jer to je zaista bila projekcija svega što im njihov klub predstavlja, duga cesta koja ide u pravom smjeru.

- Možda je ovo kraj, ali nama se čini da je početak. Pokazali smo da nam je mjesto u Europi. Ovi igrači imaju karakter i zato tribina skandira, zato ih toliko voli. I ako izgube, pokazali su ono što treba. Koja momčad, uostalom, ima ovakvu podršku na utakmici juniora?, govorio je Jakobušić ispred kulise od gotovo 20 tisuća navijača na finalu u Ženevi. Ali do njega Budimir i i igrači nisu došli zahvaljujući frenetičnoj Torcidi, već su velikane rušili jasnim planom, prije svega u obrani, a triler penala na Westfalenu ostat će za proučavanje stručnjacima.

Ostavite djecu s pričama o starim dugovima 

Kontinuitet i neovisna struka odigrali su ključnu ulogu da Europa opet priča o nogometnoj školi Luka Kaliterna, baš kao što je to s Hrvatskom učinio izbornik Dalić, također bez ugovora s klubom kao trener juniora Hajduka. Nijedan hrvatski klub nije otišao dalje u najprestižnijem klupskom natjecanju svijeta, a Hajduk nije postigao veći uspjeh od 1995. godine, kada je u četvrtfinalu na Poljudu remizirao s Van Gaalovim Ajaxom, pa izgubio u amsterdamskom uzvratu s 3:0.

No, dok se epski put Hajdukovih juniora može usporediti s putom Dalićeve Hrvatske, nije pristojno gurati ga u istu rečenicu s Hajdukom Nadana Vidoševića i ratnom ligom Franje Tuđmana. O tome danas glasno progovaraju navijači Hajduka, dok pripremaju još jednu proslavu, ali čišću i od one iz 2005 godine, za koju svaki pravi navijač Hajduka u sebi dvoji treba li ju slaviti. Pobjeda splitske djece iskrena je, čista i ne smije se opteretiti starim dugovima. Ovi fantastični klinci imaju, uostalom svoju glavu i svoje su dugove sami naplatili. Riječ je podsjetimo, o pionirima koje su suci HNS-a osakatili s dva crvena kartona u finalu hrvatskog Kupa, a Split im je tada nakon poraza priredio vatreni, ali nimalo zajednički doček.

Ista generacija, u sasvim drugačijem raspoloženju stigla je danas u Split kao viceprvak svijeta. Tako se gradi pobjednički gard. Ili kako je to kazao trener Budimir danas pred tisućama ljudi u Splitu - veća od svega je pobjeda što je ovaj Hajduk ljudima dao nadu u bolje sutra, a to ipak nije bio Hajduk iz 90-ih.