Ne vidim nikakvu razliku između Karamarkova i Plenkovićeva HDZ-a

Iako je glumica, i to sjajna, o Anji Šovagović-Despot u proteklih se dvije godine više piše u političko-medijskom kontekstu. Lani u listopadu imenovana je i čelnicom Nadzornog odbora HRT-a, čija je članica od srpnja 2015.

A onda je Sabor neki dan na posljednjoj sjednici prije ljetne stanke smijenio cijeli NO HRT-a, na čelu s njom, i to baš nakon izvještaja NO-a čiji bi se sadržaj i ton mogao opisati kao – upozoravajuća i dramatična zvonjava na uzbunu.
– Nažalost, ovoga puta “odletjeli” su samo članovi NO-a koji su odlučili savjesno i bez politikantstva raditi svoj posao. Za mene je bilo osobito frustrirajuće kad sam na svoje oči vidjela kako se netransparentno troši javni novac, kad sam vidjela sve one autorske i izvođačke ugovore, izvansudske nagodbe, isplate novca na tisuću i jedan način, a mnogi od tih načina su suspektni i protivni zdravoj logici. Kada smo sve to dokumentirali i obavijestili nadležno Ministarstvo kulture te saborski Odbor za medije, poslali nalaze interne i državne revizije te tražili provođenje upravnog nadzora, ti su nas politički birokrati odlučili “skinuti” po brzom i kratkom postupku, bez prava na podnošenje izvješća o radu NO HRT-a koje smo, nota bene, po zakonu dužni podnositi Saboru jednom godišnje. Tu prigodu, u naše dvije godine nadziranja HRT-a nismo dobili niti jednom.

A što je to NO otkrio i napisao?

U pismu NO-a zastupnicima napisala sam da su tijekom 2016. djelovala tri različita sastava Ravnateljstva HRT-a, a dužnost glavnog ravnatelja obnašale su tri različite osobe. Skrenuli smo pozornost da se lani u nekoliko navrata gotovo u potpunosti mijenjala glavnourednička i urednička struktura radijskih i TV kanala te da HRT od 1. listopada do 11. studenog nije imao glavnog ravnatelja. Program se emitirao bez unaprijed utvrđene programske sheme, a satnice pojedinih emisija mijenjale su se sa svakom promjenom poslovodne ili uredničke strukture. Nepostojanje programske sheme uzrokovalo je česte zahtjeve za izvanrednim rebalansima financijskog plana. Nabava audiovizualnih djela od neovisnih proizvođača obavljala se netransparentno, bez jasno definiranih kriterija vrednovanja projekata, a ugovori s pojedinim neovisnim producentima sklapali su se i prije isteka roka za predaju prijava na javni poziv, zbog čega je NO zatražio od Ministarstva kulture provođenje nadzora nad provedbom korištenja sredstava državne potpore. O tome smo lani obavijestili i saborski Odbor za medije dostavljajući i izvješće interne revizije o nabavi audiovizualnih djela. NO je lani u više navrata iskazivao zabrinutost zbog smanjenog opsega vlastite programske proizvodnje HRT-a, kao i zbog loših rezultata prosječnog dnevnog dosega koji su bili u konstantnom padu. Umjesto dramskih i dokumentarnih serija, koje bi trebale biti najveći dio nabave od neovisnih producenata, HRT je 2016. od njih nabavljao kulinarske i slične emisije, bez neke veće trajne vrijednosti, koje je mogao i samostalno proizvesti.

Što je bilo s gledanošću?

Prosječni dnevni doseg HRT-a bio je u konstantnom padu pa je tako HR lani imao smanjeni prosječni dnevni doseg za 0,33% u odnosu na 2015., dok je HTV imao manji prosječni dnevni doseg za čak 1,30%. Sve se to odrazilo i na komercijalne prihode od oglašavanja koji su u 2016. bili manji od prihoda koje je HRT ostvarivao u 2013., 2014. i 2015. Saborskim smo zastupnicima skrenuli i pozornost da je dobit u 2016, u iznosu 30,3 milijuna kuna, u najvećem dijelu ostvarena kao rezultat utjecaja pozitivnih tečajnih razlika i smanjenja kamatnih stopa na tržištu, a ne kao rezultat povećanja opsega komercijalne djelatnosti HRT-a ili ostvarenih ušteda. NO je posebnu zabrinutost iskazao i s obzirom na rezultate nadzora o okolnostima sklapanja izvansudske nagodbe s Jadran filmom te ostalih sudskih i izvansudskih nagodbi, uključujući i izvansudske nagodbe iz radnih sporova. Primijetili smo da HRT nema propisanih procedura predlaganja i sklapanja izvansudskih nagodbi te da to ovisi isključivo o volji glavnog ravnatelja HRT-a. Primijetili smo da su se u pojedinim sudskim predmetima izvansudske nagodbe sklapale a da prethodno nije bila održana ili dovršena glavna rasprava, da većinom nisu pribavljena odgovarajuća pravna mišljenja. Niti u jednom slučaju izgubljenog radnog spora ili sklopljene izvansudske nagodbe o radnom sporu, a koje su uglavnom bile na štetu HRT-a, nije bila zatražena regresna odgovornost odgovorne osobe zbog čijih je nezakonitih odluka i došlo do radnog spora. Kako su se pojedine izvansudske nagodbe sklapale u čudnim okolnostima, ali i zbog nekih drugih mogućih nezakonitih aktivnosti, sve smo nalaze interne i državne revizije, još u travnju ove godine poslali državnom odvjetništvu. Drugo nam nije niti preostalo u situaciji kada se nadležno ministarstvo oglušilo o naše zahtjeve za provedbom nadzora korištenja državnih potpora.

I onda su smijenili NO, čemu je iz HDZ-a prethodila optužba da je NO pokazao “eklatantno pravno neznanje i neodgovornost”?

Eklatantno neznanje i neodgovornost pokazuje upravo predsjednik Odbora za medije Jasen Mesić koji je, braneći nepostojeće razloge za našu smjenu, skoro hiperventilirao za saborskom govornicom, ne uspijevajući suvislo i razumno obrazložiti zahtjev za našom smjenom. No, kako ga ionako nitko baš i nije slušao jer je malo koji zastupnik bio u tom trenutku na svome radnom mjestu, toplo se nadam da je barem samome sebi bio razumljiv.

Ovih se dana mogu čitati i izjave da ni vi, iako bliski HDZ-u, niste htjeli popustiti pred pritiscima.

Pritisci su krenuli onoga dana kada je ovaj sastav NO-a počeo s radom. Prvo je Berislav Šipuš pokušao disciplinirati ovaj, sada razriješeni saziv NO-a, pozivajući nas na odgovornost zato što smo odbili prihvatiti Radmanov prijedlog godišnjeg programa rada za 2016. Pritisak se nastavio dolaskom Hasanbegovića koji je inzistirao da Siniša Kovačić ostane v.d. glavni ravnatelj i nakon što mu je istekao mandat produžen Vladinom uredbom. Pritisak se nastavio i kada nam je sadašnja ministrica poslala fino upakirano upozorenje da NO za svoj rad odgovara Saboru, u situaciji kada se trudila objasniti da Ministarstvo kulture nije nadležno za provođenje nadzora nad provedbom korištenja državnih potpora za nabavu audiovizualnih djela te kada je sve htjela prevaliti na Vijeće za elektroničke medije. No VEM je u svom dopisu upućenom njoj i NO-u otklonio tu mogućnost objasnivši ministrici zašto to nije njihova nadležnost, nego nadležnost Ministarstva kulture. Na žalost bez uspjeha, jer taj nadzor do danas nije proveden.

Što je vama najspornije u slučaju potpisanih ugovora između HRT-a i Antuna Vrdoljaka?

Autorski ugovori A. Vrdoljaka, kao scenarista i redatelja, nikada nisu bili predmet našega nadzora. NO je lani provodio nadzor nad svim sklopljenim autorskim i izvođačkim ugovorima, u situaciji kada smo primijetili da njihov broj i ukupan iznos raste, u odnosu na postojeći broj zaposlenika HRT-a i njihove mase plaća pa nam je bilo nelogično da HRT na mnogim projektima angažira vanjske suradnike, a ne zaposlenike HRT-a. Zbog toga smo Saboru odlučili poslati pregled svih sklopljenih autorskih i izvođačkih ugovora, čiji iznosi premašuju 50 tisuća kuna. Među tim ugovorima našli su se i oni Vrdoljakovi, koje je, pretpostavljam, netko od saborskih zastupnika proslijedio medijima. Kada je nastala javna polemika oko zaštićenih podataka koje smo uputili saborskim zastupnicima, Nadzorni odbor je odmah reagirao i dostavio Saboru dodatna pojašnjenja koja smo zatražili od stručnih službi HRT-a.

Opravdava li HRT naziv “javni medij” i onih 80 kuna kojih mu mjesečno plaćaju pretplatnici?

Žalosna sam kad vidim da politika upotrebljava instituciju HRT-a kao nekakav svoj “izborni plijen”. To je javna televizija, a trebala bi biti i kulturna institucija par excellance. U njezinu financiranju sudjeluju svi građani koji posjeduju radijski ili TV prijemnik. Za to izdvajaju 80 kuna mjesečno, bez obzira na visinu prihoda, pod prijetnjom ovrhe. Nikako ne razumijem nerazumijevanje pojma “javne televizije”. Živimo u zemlji u kojoj politika može što hoće, samo zato što to može i što se tome nitko ne suprotstavlja. A u osnovi političkog djelovanja trebali bismo se voditi poštenjem, čašću i moralom. Tada bi se problemi puno brže rješavali. I jednostavnije. Ako me sjećanje ne vara, najmanje deset proteklih godina HRT u svojoj produkciji nije snimio niti jednu kvalitetnu, ozbiljnu dramsku seriju. Točno toliko, recimo, sjajan scenarij Hrvoja Hitreca prema njegovu romanu “Kolarovi” čeka u ladicama prisavskih uredničkih soba.

Očekivalo se da ćete u doba Karamarka postati ministrica kulture, no dogodio se Hasanbegović. Ubrzo ste dali ostavku na poziciju šefice HDZ-ova Odbora za kulturu.

Ostavku na to mjesto dala sam zato što je HDZ odredio sramotno mali proračun Ministarstvu kulture, najmanji u dosadašnjoj povijesti hrvatske državnosti. A u predizbornom sam programu, prihvaćenom od vodstva stranke, napisala da će se proračun za kulturu povisiti na jedan posto. Dakle, u trenutku izglasavanja smanjenog proračuna, HDZ je za mene bila stranka koja otima, a ne daje novac hrvatskoj kulturi. Samu sam sebe zatekla u paradoksalnoj situaciji u kojoj je preko noći “derriere-garde” postalo “avant-garde” samo zato što je netko u hipu promijenio kurs. Do danas promijenilo se toliko tih “kursova” koje, uz najbolju volju, nisam u stanju pratiti.

Je li vam sad žao što ste vrijeme, energiju, iskustvo i znanje darovali jednoj političkoj opciji koja to na kraju nije znala cijeniti?

Nisam prihvatila poziv da vodim Odbor za kulturu HDZ-a zato što sam htjela ući u politiku i postati političarka. Ja sam prvenstveno umjetnica i moj život je obilježen kazališnim daskama, filmskim setovima i glumačkim ulogama. Poziv sam prihvatila zato što mi se pružila prigoda da pokušam ojačati hrvatsku kulturu te poboljšati svakodnevni život nas kulturnjaka. Tome sam se predala potpuno. Okupila sam niz istaknutih hrvatskih intelektualaca i kulturnih umjetnika, izradili smo mnogo dokumenata koji su trebali postati dio strategije razvoja hrvatske kulture. Pripremili smo niz zakonskih prijedloga, između ostalog i one o HRT-u i HAVC-u. No, tadašnji ministar Hasanbegović nikada nije iskazao želju pročitati ono što su članovi Odbora za kulturu HDZ-a pripremili kao stranačku kulturnu politiku, dok se sadašnja ministrica svesrdno trudi da niti jedan od članova HDZ-ova Odbora za kulturu ne uđe u njezina kulturna vijeća. Na kraju, pitam se čiju to kulturnu politiku HDZ provodi, eto, sada već u dva mandata?!

Je li vam sad ipak drago da tada niste imenovani ministricom jer bi vam mandat, zbog pada prošle Vlade, trajao svega nekoliko mjeseci?

Samo ću reći da se sastav saborskih zastupnika iz redova HDZ-a nije puno mijenjao od sastava koji je djelovao za mandata prethodne Vlade. Ako se sjećate, svi su oni tada glasali protiv samih sebe i glatko su se samoraspustili. Da, drago mi je da me se s tim sazivom ljudi ne može poistovjetiti.

Što mislite, ima li uopće razlike između Karamarkova i Plenkovićeva HDZ-a?

Orijentirana sam isključivo na segment kulture, jer je kultura moj život, život mog oca i moje majke, moga brata, moga supruga i moje djece. U tom dijelu ne vidim nikakvu razliku, jer se ništa ne događa. Prošlo je već dvije godine otkad je HDZ na vlasti s ovim ili onim koalicijskim partnerima, ali ne vidim da se do sada išta mijenjalo u području kulture. Nema novih zakonskih prijedloga, sve ostaje na obećanjima da se priprema “revolucija” u audiovizualnoj djelatnosti, samo da se čeka nova direktiva Europske komisije, ali mi se zapravo čini da nema hrabrosti, vizije, strasti i želje ući u korjenite promjene odnosa na hrvatskoj kulturnoj sceni. Bože moj, pa Zakon o kazalištima je iz prošlog stoljeća, o čemu govorimo?

Jeste li vi zaista htjeli biti ministrica kulture?

Ne, ne želim biti ministrica kulture. Ne u okolnostima koje vladaju na hrvatskoj političkoj sceni.

Kako naše vodeće političke stranke uopće tretiraju kulturu, ali i medije koji također pripadaju Ministarstvu kulture?

Da se razumijemo, ne mislim da kultura ili mediji pripadaju bilo kome pa tako ni Ministarstvu kulture. Kada bi to tako bilo, politika bi s kulturom i medijima mogla raditi što god hoće. Ne kažem da nema pokušaja da se to i učini, ali nisam stekla dojam da bi svi moji kolege ili medijski radnici to bespogovorno prihvatili. Dapače, uvijek iz naših umjetničkih redova dolaze kritike te i takve kulturne (ne)politike. Da biste mogli činiti dobro za hrvatsku kulturu, prije svega je morate osjećati i razumjeti. Tu dekreti i stranačke odluke ne pomažu.

Kada gledate političare u Saboru i Vladi, što vas najviše nervira i tjera u bijes?

Evo, osvrnut ću se ponovno na glasovanje o razrješenju članova Nadzornog odbora HRT-a, prilikom kojeg se vidjelo kako se primjenjuje stranačka stega te razni politički interesi. Drago mi je da su se bivši ministar Hasanbegović, bivši ministar Jasen Mesić te sadašnja ministrica kulture, Nina Obuljen Koržinek, našli na istoj strani, prilikom našeg razrješenja. Ako sva tri ministra kulture smatraju da je bolje stati na stranu suspektnih tipova i nepravilnosti koje smo naveli u svom godišnjem izvješću, onda ne vidim da postoji bolje sutra za HRT.

Na Dubrovačkim ljetnim igrama zaigrat ćete barunicu Castelli Glembay. Što vas u tom Krležinu liku najviše privlači i odbija?
Sam Krleža pomalo je zaljubljen u barunicu, a pomalo je mrzi, otkrivam to na svakodnevnim probama. Osuđuje je i brani istovremeno i utvara sam sebi da duboko poznaje žensku psihologiju i kontradiktornu narav tih čudnih, nestvarnih, neobjašnjivih ženskih stvorenja. Istodobno je uzdiže na pijedestal čiste erotske inteligencije i s tog je pijedestala spušta kada god u njemu proradi instinkt djeteta u pubertetu, prepunog kriminalnih nagona kojim se obračunava u trenutku suočavanja sa stvarnom i realnom dramatičnom ljubavlju koja se očekuje od svake majke. Charlotte Glembay jest tako čista i prljava, tako topla i hladna, tako lijepa i ružna, tako meka i tvrda, tako glupa, a inteligentna, tako frigidna, a seksualna, tako erotična, a daleka, pa još i opsjednuta tijelom i tjelesnim, odjećom, namještajem, modom, krznom, nakitom, dekolteima, cipelama, tepisima, bundama, u zagonetnom odnošaju s Leoneom kojem je, kaže, poklonila svu svoju duboku i iskrenu naklonost. Božanstveno mirna, porculanskih ruku, sablasne bjeline napudranog lica, u dubokoj tuzi zbog genetskog prokletstva svog vlastitog sina... Pomalo se i ja osjećam zbunjenom pred silnim kontradiktornostima koje ujedinjuje u sebi ova tajanstvena i nemoguća žena, i još uvijek tragam i trgam sve slojeve, svoje i njezine. Sa svakom novom probom, ovdje, na Dubrovačkim ljetnim igrama, razmišljam o tome koliko je Krleža važan pisac za hrvatsku kulturu. Ono što je moja želja, a mislim da upravo takvu predstavu radimo, ne podilaziti ovovremenskim političkim uspoređivanjima ili nekakvim jednostavnim tobožnjim prepoznatljivostima. Ono što me zanima jesu odnosi između lica i njihove međusobne optužbe koje zvone kao zvona na pogrebu. I što je to i zašto je to tako mutno u nama? U realizaciji, zanima me na koji način nešto što je dovoljno staromodno najednom može postati strašno moderno. Voljela bih da ova predstava bude retro, a da se s druge strane zrcala svi možemo prepoznati.

Možete li osjetiti i reći što ćete liku barunice Castelli dati baš vi, ono nešto svoje?

Velika je odgovornost i čast tumačiti ovu ulogu koja se sastoji, zapravo, od jedne jedine scene i monologa upućenog Leoneu. Upravo u toj činjenici leži misterij i neobjašnjiva glamuroznost same uloge. Sva lica oko nje imaju puno više prostora i materijala u scenskoj nazočnosti, a ona je neprekidno nazočna vremenom, prostorom, radnjom, trajanjem cijele predstave. Ono nešto moje, kad me već pitate, bit će moja spremnost pokloniti se barunici Castelli i svim velikim glumicama koje su je prije mene igrale.

Za kraj, koja bi rečenica iz tog Krležina djela možda najbolje okarakterizirala vrijeme u kojem sad živimo?

“Osamljenost još uvijek ne znači da čovjek nije u pravu”, Krležina je rečenica iz genijalnog romana “Na rubu pameti” čiji naslov govori za sebe. A od gospode Glembayevih i njihovih potomaka, na kraju puta, ostao je samo konjak.