Na ugodnom druženju u stanu kod legendarne splitske umjetnice, nakon priče o njenim roditeljima, djetinjstvu i mladosti te susretu s Miljenkom, na red su konačno došle i teme o njenom umjetničkom djelovanju, ali i legendarnim TV serijama za koje je Smoje pisao scenarije.
Lepa je u Mozaiku okupljala mlade talente, sudjelovala u svemu i svuda gdje je Split disao. Okupila je Đekija Srbljenovića, Radosavljevića, Rošina, Đorđija Peruzovića...
– Ona je pramajka, odnosno pranone današnjeg kulturnog života u gradu – slikovito opisuje profesor Šitin. I ugleda sićušnu crno-bijelu fotografiju na stoliću. Lepa kad je bila mlada, u gimnaziji. Elegantna, nadasve elegantna. – Je, imala san tanki struk, ali mama mi je govorila da mi je glava ka kukumar – smije se.
Na upit gleda li Smojino Velo misto koje se sada reprizira na HTV-u, uz Malo misto nedvojbeno seriju svih naših serija, Lepa odgovara: – Sad je prvi put gledan. Kako je mimoići kad sam u tome sudjelovala? Smoje je bio lijen i pun talenta, a ja ambiciozna. Ala, kad se to nađe i spoji! Možete zamislit. Uvik ga je tribalo poticat. Ma svaka žena daje mužu poticaj. Žena je ta, ona je uvik majka.
Sukobi na snimanju
I opet ističe kako se Smoji nije baš dalo pisati. No, ona ga je gurala. I tirala i nagovarala. Tijekom snimanja i Malog i Velog mista, prisjeća se Lepa, Smoje je nadopunjavao i mijenjao likove. Stalno je bio na mjestu snimanja. Na snimanju Malog mista s njim je bio Daniel Marušić, a na snimanju Velog Joakim Marušić.
– Dva velika režisera. Ali, znate kako je. Uvik oni sebi grabe tekst. Zato je i dolazilo do velikih sukoba između Smoje i njih. I glumci su tili bit drugačiji. Ja san uvik bila između dvi vatre. Uvik san ih stavljala u livel. Smirivala. Sićan se kako Karlo Bulić nije htio nosit uniformu vatrogasca. Smoje mu je odma reka:
– Nema problema. Možeš odma umrit. Glumci uvik mogu u seriji naglo umrit. Asja Kisić bila je pravi profesionalac. Ivica Vidović bija je famozan, ka i Zdravka Krstulović i Neva Bulić. Bili su odlični glumci. Svi su htjeli igrati. Puno mi je njih, posebno mladih dolazilo i molilo da samo prošetaju priko scene. Da ulete u neki kadar.
A, Smoje je veliku slabost imao prema Borisu Dvorniku, otkriva Lepa. Bija je “tanak” na njega. Snimalo se po mnogim malim dalmatinskim mjestima: Vranjicu, na Hvaru, Braču, Šolti. Bija je, prisjeća se, i pošćer Vojković, Višanin, i Mate Ergović, i drugi... – To tada kad se snimalo, to su bili događaji. Danas je događaj tko je i koliko pokrao – uspoređuje Lepa Smoje ondašnja i sadašnja vremena.
U Velom mistu jako joj je drag bio Boris Buzančić, načelnik, veliki gospodin. I u seriji i izvan nje. Smoje je planirao da mu Škovacina igra Samardžić, no onda je uletio Špiro Guberina. Što je ispalo super. Ostvario je vrhunsku ulogu. – Tek sad gledam Velo misto na televiziji. Prije ga nisam gledala. Smoje mi nije dao. Ali, ne mogu odgledati epizodu do kraja. Spava mi se. Od tableta. Sad bi izrezala neke scene. I neke kadrove. To je normalno. Scenarist nikad nije zadovoljan. Tako ni Smoje nije nikad bija zadovoljan. Nije mu se dalo pisat, ali kad bi sija za mašinu, onda mu ne bi bilo kraja. Odlično je s njim bilo živjeti. Nije bio nikakav problem. To što bi za druge bilo skandalozno, mi smo sve razumjeli – kaže Lepa.
Danas kad Smoje nema, Ona čita, gleda televiziju, slika. Mahom prijatelje, po sjećanju. Njihova raspoloženja. Prati sve. I uvijek se vraća Dostojevskom.
Pravi splitski mandril
– Da nisam lijena, više bih slikala. Da boje nisu skupe, slikala bih u ulju. Zato slikam drvenim bojama. Rado bih malo i zabalala. Kad bih samo mogla. Kako je Smoje lipo plesa! Plesa je tango ka rijetko tko. Digod bi mi reka – dodijalo mi je. Pleši sama – priča smiješeći se. I odluta nakratko. U neki tango.... Talent za slikanje joj je, smatra, u genima. U obitelji su svi slikali. Brat je slikao. Prekidamo je pitanjem gdje se odijevala. Tvrdi da nije patila od izgleda. Imali su prijatelje u Italiji, tamo je kupovala odjeću. Znala se odjenuti damski, uvijek je nosila šalove, šivao joj je i Ivica Raunig. Voljela je i kuhati:
– Tko je u Splitu vidio da se ne ruča doma – pita Lepa. Njezin Smoje volio je jednostavna i skromna jela, najviše pašta-šutu, tingulet od kokoši, od ribe samo papaline. – Bija je ribarsko dite. Skromno se živjelo. Malo je govorio, promatrao je i pamtio i sutra bi to bila slika – opisuje Ona Njega.
Za ‘90. prošlog stoljeća kaže da su to bila vrlo teška vremena. Smoju su gadili i opet otkrivali. No, svima je oprostila. I on im je oprostio. Jer, veli Lepa, nisu bili analitičari, nisu znali ništa pročitati. Smoje je otišao gotovo razočaran. Nisu ih u taksi htjeli primiti. Ni u restoran jer nije bio veliki Hrvat.
– On je bija od parole: “Šta će nan rat?” Nije bija za rat. Nije ga bilo brige. Bija je pravi Splićanin, mandrilo. Imamo sriću da smo u Dalmaciji, svaki dan možemo za to palit sviću. Ali moramo njegovat kulturu. Ovo sada je teški primitivizam – poručuje Lepa Smoje. Zanima nas bi li voljela otići na Splitsko ljeto, ovogodišnje jubilarno, šezdeseto. Bila je zadnji put prije tri godine. Pamti kad u Aidi primabalerina izlazi na scenu i nosi je baletan...
– Ostale su mi ljubavi sa Splitskog ljeta. Bila san zaljubljena. Ne u jednoga, nego u dva. Glavni je bija iz dramske sekcije, a drugi novinar. Smoje o tome pojma nije imao. Ali nikad me kao prijatelja nije iznevjerio. Tu žene griješe. Seks nije ljubav – poduka je Lepe Smoje. Izrečena s iskrom u očima. Umorili smo poprilično gospođu Lepu, ali morali smo joj postaviti još samo jedno pitanje: vidi li nekog novog Smoju?
– Ne vidim novog Smoju. Budimo realni, nema ga. Ma nema više ni muških – slatko se nasmijala. Poput kakve tinejdžerice. Svaka čast, gospođa Lepa!
lepa stanivuković blebeće a tko je lepa da joj nekad hrvatski list daje prostor