Neven Barač: Hrvatska više ne smije prodati ni kamenčić

Neven Barač, sa svojih 82 godine i dalje je, kaže, u formi kao što je bio krajem devedesetih, kada je, po zadnji put u svojoj karijeri, “prognan” s čelne pozicije Dubrovačke banke. I danas smatra da je sanacija banaka, koju je tada diktirala HNB, bila veliko zlo koje je rezultiralo gubitkom financijskog suvereniteta Hrvatske.

Barač ima impresivnu biografiju i iskustvo, u bivšoj državi startao je još 1959. kao ekonomist, u rafineriji  Sisak, bio jedan od osnivača Ine 1964., a kasnije je nanizao mnogo čelnih funkcija u PBZ-u, pa u Udbini gdje je “protjeran” u SAIT, Dubrovačkoj banci. “Pao” je 1998. zbog, kaže, toga što je blokirao Miroslava Kutlu koji “nije htio vraćati kredite”. Poslije je, kao odgovornoga, “nagazio” i Ivića Pašalića, zaratio s guvernerom HNB-a Markom Škrebom i to se pokazalo prevelikom koncentracijom protivnika.

:: Pratite li što se događa s Inom? Je li uopće trebalo privatizirati Inu? Što mislite o ideji da Hrvatska otkupi dionice Ine od Mola?

Ma nema veze. Zbog čega bi je oni u Vladi natrag kupili? Što misle s Inom napraviti? Situacija se promijenila, Ina više nije ono što je bila prije 20 godina, a još manje ono što je bila prije 50. Sada se teško mogu ispraviti greške koje su počinjene. Ina je trebala ostati državna kompanija jer proizvodnja plina i nafte su prirodna bogatstva i trebaju pripadati svim građanima. Dakle, o prodaji Ine nije se uopće smjelo razgovarati, a kamoli to provesti. Nafta i petrokemija u jednoj državi spadaju u industrijske grane poput automobilske industrije, farmaceutske, kemijske. To su grane koje su nositelj razvoja i pokretači razvoja, a njihov tehnološki razvoj povlači i tehnološki razvoj u državi. Petrokemijski kompleks na Krku, primjerice, Dina imala je predviđen razvoj čak 30-ak projekata koji su trebali koristiti sirovinsku osnovu Dine. Neke su tvornice i napravljene po tom projektu. Primjerice, Oki, tvornica samoljepljive antikorozivne trake Sait u Udbini u kojoj sam bio direktor u 1980.-ima, Vartilen, itd. Logika je, dakle,  nalagala da takvu kompaniju poput Ine država mora imati u svojim rukama u vlasničkom smislu.

:: Zašto onda mislite da je bez veze otkupiti Inu natrag?

Činjenica je da su se uvjeti uvelike promijenili. Rafinerija u Sisku dovedena je u situaciju da nema tržište. U vrijeme kad je građena rafinerija Sisak, a završena je tek 1927. s kapacitetom od 20-ak tisuća tona, Schell tu rafineriju nije htio graditi u Sisku, nego u Beogradu na Čukarici. No, tamo je napravljeno skladište, s obzirom da je iz nekih, vjerojatno sigurnosnih razloga u Beogradu nisu željeli. I tako je rafinerija završila u Sisku, a njezino je glavno tržište bilo na istoku, pokrivala je Srbiju, Vojvodinu i veći dio BiH, a tek jednim dijelom tržište u Sloveniji. Pitanje je koje bi sada tržište rafinerija Sisak pokrivala,  s obzirom da se već 1990. nije znalo što bi s njom.

I kojim bi se potezima zaposlili puni kapaciteti i za koje tržište. Tragično je to, jer je rafinerija Sisak nekad bila tehnološki najmodernija na ovim prostorima. Krajem 1950.-ih kada sam ja bio u rafineriji, proizvodili smo kvalitetni visokooktanski benzin kojeg  su kupovali i Austrijanci. Trebalo je prihvatiti ponudu 1999., kad je Janaf želio kupiti rafineriju Sisak.

Hrvatska bi od transfera nafte godišnje imala 250 milijuna dolara da je realiziran ugovor s Jukosom

::Vi ste tada kao bankar u PBZ sudjelovali u zadnjem tehnološkom renoviranju rafinerije Sisak u 1970.-ma?

Krajem 1960.-ih su donijete zadnje odluke o uvođenju novih tehnologija. Izgrađena su i postrojenja za proizvodnju petrolkoksa i od tada je rafinerija Sisak tehnološki zaspala. Ako se već moralo ići na prodaju Ine, onda taj partner nikako nije smio biti mađarski Mol. Trebalo bi pitati Slavka Linića koji je tada 2000.- ih bio visokopozicioniran u Vladi i razumio je ovo o čemu pričam, tako da me baš čudi zašto je odabran Mol. Ne znam koji su mu bili motivi.

 :: Tko bi po vama trebao biti partner u Ini?

Rusi, naravno. Koji su u međuvremenu kupili rafineriju u Pančevu. Oni im tamo dižu kapacitete koliko je potrebno, na visokoj tehnološkoj razini, naftovod im dolazi i s druge strane. Ne ovise o Janafu i oni će tamo pokriti tržite Srbije i Vojvodine, a ići će i dalje. U takvim okolnostima ne vidim zašto bi Hrvatska davala novce za otkup dionica Ine i ulaganje u rafineriju u Sisku. To može biti samo političko ulaganje.

:: Naša je politika odbila ruska ulaganja tvrdeći da nam to ne da EU i Amerikanci?

Problem je u tome što smo u raspadu Jugoslavije uništili jedan sustav, a nismo znali uspostaviti novi. Imam dojam da većina naših ljudi danas ne zna kakav je to bio sustav, svi pričaju o komunizmu, a to nije bio komunizam. Naš je stupanj akumulacije uvijek bio nizak i uvijek nam je falilo novaca, pa smo se morali uvijek i zaduživati. Prije 50 godina jedino Kina i Albanija nisu bile zadužene. No, nije problem u dugu, nego u tome u što je  on potrošen. Mi smo napravili ogroman dug, a u suštini nismo napravili ništa korisno u zapošljavanju, tehnološkom razvoju, povećanju standarda.

Osim autocesta. Dugom smo financirali nerealan budžet, pa smo onda prodavali još i imovinu i taj novac potrošili. A prodajom imovine se država riješila i prihoda, pa sve manje zarađuje. Drugi dio problema su zahtjevi tržišta oko nas. Izvozili smo i danas izvozimo na zapad, no naše je tržište uvijek bilo orjentirano na drugu stranu. U međuvremenu rusko i tržišta nestvrstanih su se otvorila, a naše brojne tvrtke na tim su tržištima bile ugledne. Rusi su bili zaintereisani za novi naftovod i transport sibirske nafte preko Hrvatske na druga tržišta. Željeli su izgraditi drugu cijev i to činiti preko Omišlja. Kapacitet je trebao biti oko 50 milijuna tona, ugovor je bio potpisan, a potpisao ga je tadašnji direktor Janafa Ante Čičin Šajn u 1990-im s Hodorkovskim, tadašnjim vlasnikom Yukosa. Prema ugovoru, Rusi bi uložili 25 milijuna dolara, inicijalno, što bi značilo kasnija ulaganja milijardi, a nafta iz Omišlja, bilo je planirano, izvozila bi se i u SAD, zato što Omišalj može primiti i supertankere. No, 2000-ih, promjenom kadrova u Janafu u kojem je Čičin Šajna zamijenila Vesna Trnokop Tanta, donijeta je, čini mi se, politička odluka da se raskine taj ugovor i on nikad nije realiziran. Samo bi godišnji prihod od transfera nafte Hrvatskoj donosio od 220 do 250 milijuna dolara. Da smo taj projekt realizirali, priča o hrvatskim rafinerijama bila bi danas drukčija.

:: Zanimljivo, kad god su bile u pitanju investicije ruskog kapitala ili ne daj Bože kineskog, naša politika je to uvijek zaustavljala. Iz kojih razloga?

Ne znam koji motivi vode političare da odbiju projekte koji su od interesa i dobrobiti za cijelu zemlju i građane. Vladimir Putin tri puta je dolazio u Hrvatsku. To nešto govori. Da postoji i ekonomski, a nikako samo politički interes. Mi to nismo iskoristili. Činjenica je da smo samo govorili da želimo strani kapital, a kada je dolazio ruski u bilo kojoj sferi, uvijek su imali bizarne probleme. Meni nisu jasni ti politički strahovi od Rusa. Pa oni su uvijek bili korektni prema Hrvatskoj, priznali su nas među prvima, a o naoružavanju tijekom rata ne mogu govoriti jer osobno ne znam, ali čuo sam da je tako bilo. Kad naši političari donose odluke, trebali bi se najprije voditi našim nacionalnim interesom. Dakle, ako su nam to odbijanje Rusa sugerirali Amerikanci, mi svejedno nismo smjeli zanemariti naš nacionalni interes zbog vremenski kratkog prijateljstva sa SAD-om, čije prijateljstvo znamo, može završiti isto tako kako je i počelo. A i ne znam što konkretno imamo od tog prijateljstva.

:: Ali činjenica je da takvu politiku vode i lijeve i desne vlade u Hrvatskoj?

Još gore, isto tako su odbili i kineski kapital. A činjenica je da je u toj maloj i nevažnoj Hrvatskoj bio kineski predsjednik, a on jako rijetko posjećuje druge države, i pokazao je ekonomski interes. A ako je istina kako tvrde znalci, a istina je, Hrvatskoj je bilo ponuđeno sljedeće: da se  Kini da Luka Rijeka u koncesiju, slično kao što je svojedobno Hong Kong dat u koncesiju Britancima, pa su predložili i koncesiju na gradnju ravničarske pruge između Zagreba i Rijeke, te da bi isplatili pri tome naše dugove.
Predložili su i da će za prijevoz njihove robe kupiti naše brodove. Koliko vidim, Kinezi nisu odustali od regije, počeli su s gradnjom autoceste u Crnoj Gori, slijede zahvati u Luci Bar, koju moraju produbiti, a počinju i gradnju kroz Srbiju. Pa ako to sad smeta Amerikancima, Nijemcima, Europljanima, što onda? Pa sutra će i Srbija i Crna Gora biti dio EU i članice NATO-a poput nas, jel tako? Kako oni mogu s Rusima i Kinezima, a mi ne možemo? Katastrofalne pogreške. Naša ekonomska orijentacija je od početka trebala biti usmjerena na Istok i nerazvijene, te su zemlje i dalje prijateljske prema nama, što mislite tko je RH prije par godina izabrao za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti UN-a?

:: Ako su vaše procjene o tim tržištima točne, a s kojim mi to proizvodima možemo pojaviti?

Nečega ipak ima i ima mogućnosti. Srbija je u sličnoj situaciji, no barem su prodali kompletnu svoju proizvodnju lubenica, primjerice. Sada je glavno pitanje za RH koja nam je strategija i što napraviti s poljoprivrednom proizvodnjom. Naše su mogućnosti ogromne, a još prije 50-ak godina stručnjaci su upozoravali da moramo prestati sijati samo pšenicu i kukuruz. Uz navodnjavanje i orjentaciju na proizvodnju voća i povrća, prihodi se mogu povećati četiri do pet puta. Od dva milijuna hektara u Hrvatskoj se
navodnjava tek 7,5 tisuća hektara. Kada bi uspjeli navodnjavati još samo toliko, još 7,5 tisuća hektara, a za to postoje brze i jeftine metode, Hrvatska bi zaradila svake godine dodatnih 20 milijardi kuna.

:: Je li takva stagnacija u gospodarstvu RH počela onda kada smo rasprodali naše banke. Ubrzo se pokazalo da strane banke nemaju u prvom planu poticati nama strateške grane?

Na svaki je način, prvo trebalo spriječiti rat, tu se možda petljam gdje ne treba, al’ kad je do njega već došlo, druga velika pogreška je bila da se nikako nije smjelo obaviti “pretvorbu” u tijeku rata. Uz to, ljudi koji su to radili nisu razumjeli da smo pretvorbu mogli napraviti prema Markovićevom zakonu, koji je praktično omogućavao da zaposleni, koji su poznavali proizvodnju i izgradili tu industriju, dođu u posjed tvrtki. Tako bi bila sačuvana poduzeća. Nadalje, nova država nije, u pravilu, vjerovala “socijalističkim direktorima” i smijenila ih je.

Nedorasli u HNB-u

:: No, stav je bio da država ne zna upravljati, bankama primjerice?

Nemojte zaboraviti da je, kada je počeo rat, na području tzv. krajine ostalo mnogo poduzeća, pogotovo poljoprivrednih koje su kreditrale hrvatske banke i koje se nisu mogle više naplatiti. Ali, eliminirajmo i to kao problem. Banke su izgubile likvidnost. Dakle, zaključeno je da se ide u sanaciju banaka. Na način da je država u to utrošila 87 milijardi kuna. Pa prodala tako sanirane banke za – 5 milijardi kuna. Umjesto da je tim novcem država sanirala poduzeća koja su bila dužna bankama. Pa bi ona
počela s proizvodnjom tamo gdje se to moglo. Županjska je banka, primjerice otišla u sanaciju zbog Sladorane koja nije mogla vraćati kredite. A nije se sadilo jer je bio rat i Sladorana je bila ostala bez sirovina.

Ovakvom sanacijom banaka Hrvatska je de facto izgubila ekonomsku samostalnost

:: A tko je tada o takvim sanacijama odlučivao?

Pa Hrvatska narodna banka (HNB). Tamo je tada sjedila hrpa ljudi koji nisu bili dorasli, niti bili kompetentni, niti kvalificirani da bi to mogli raditi. Kao i danas. To je suština problema. Govorimo o sredini devedesetih. HNB je dao prijedlog, država prihvatila, koje banke mogu ostati. Pri tome su se svi pozivali na slobodu tržišta. U to doba, koncem devedesetih imali smo više od 60 banaka, kao i 1905. Danas u RH ih ima 30. HNB je tada provodila falsifikate kako bi dokazala opravdanost svojih odluka o sanaciji. Kao u slučaju Dubrovačke banke, koju sam ja tada, po drugi put, vodio. Nije trebala niti jedna banka ići u sanaciju, sredile bi one to međusobno. Dubrovačka je banka 1997. završila s dobiti u poslovanju od 200 milijuna kuna. Da bi HNB, nakon klasifikacije rizičnosti aktive, prikazali 3,5 milijardi kn gubitka. Godinu prije banka je imala 164 milijuna kn dobitka, pa smo odlučili da idemo u emisiju od 20.000 dionica, koje su vrijedile oko 40 milijuna njemačkih maraka. Od toga pola se trebalo prodati u zemlji, pola na inozemnom tržištu. Plan je bio doći do novog kapitala i dići gospodarstvo Dubrovačkog područja koje je cijelo bilo devastirano. Država nije imala nikakve strategije o tome. Ideja je bila da stranci tako uđu u vlasništvo banke, ali ispod 50 posto. Napravljen je ugovor, agent koji je to radio za nas prodao je to za 26 milijuna maraka. No, HNB, guverner Marko Škreb tada reagira i šalje svog zamjenika, Zdravka Rogića u Njemačku da im kaže da ne kupuju dionice te serije Dubrovačke banke (DB). Rogić je nazvao agenta i rekao mu – vi to ne smijete napraviti. HNB je agitirala protiv svoje banke u svojoj zemlji, dakle. Na kraju je Škreb sazvao sastanak u Zagrebu 8. siječnja 1999. i dao nalog da sve ode u nenaplativo potraživanje. Sva potraživanja, udjeli i kapital u 37 hotelskih poduzeća, sva potraživanja od Kutline Globus grupe, sva od Glumina banke i Zadarcomerca. Na taj način je stvoren umjetni gubitak od 3,5 milijardi kuna.

:: Pa koji je bio motiv da to Škrebov HNB napravi?

Da bi netko mogao dobivati hotele, primjerice za skoro badava. Pa je tako  Štrok navodno kupio hotel “Excelsior” za 4 milijuna kuna. A taj je hotel, čak u pretvorbi bio procijenjen na 17 milijuna maraka, a onda je u obnovu uloženo daljnjih 101 mil kuna i imali smo hotel s 5 zvijezdica. U 1999., prvoj nakon obnove hotel je ostvario dobit od 1,5 mil. maraka. I takav je prodan godinu-dvije poslije, Štroku za 4 mil. kn. Slično se dogodilo s hotelom Argentina (i Argentina 1, Vila Orsula i vila Šeherezada), koji su
zajedno prodani Lukšiću za samo 9 milijuna maraka. Kad se digla "frka", prodan je i hotel Croatia za 100 mil kn. Hotel s 1100 kreveta, obnovljen s 5 zvijezdica.To je nevjerojatno, Excelsior je na takvoj loakciji da nije imao cijene, nema više takve lokacije, a prodan je nekome tko nema pojma o hotelijerstvu. Premda sam čuo da je Štrok, na kraju to dobro vodio. No i on je to, iz spekulativnih razloga poslije prodao, brže-bolje da ne bi došlo do afere, pa bi mu to eventualno moglo biti i oduzeto.

:: Što je trebalo napraviti?

Dati hotele u strani menadžment, jer su naši u tih 8 do 10 godina rata i poraća izgubili priključak na turističku industriju. Osim toga, netko je u međuvremenu zauzeo naše bivše tržište. Hoteli su trebali ostati u vlasništvu države, a menadžment dan u ruke velikih svjetskih hotelskih lanaca. I odmah bi bili na tržištu, oni bi o tomu brinuli zbog svog prihoda. Mi bi investirali, po njihovim standardima.-

:: Kažete da je tu RH puno izgubila, no zar je mogao guverner HNB sam pokrenuti cijeli ovakav tijek događaja?

Prvi dio problema jest dozvoljavanje dolaska stranih banaka u RH. Koliko je meni poznato, tu nisu bili propisani nikakvi uvjeti. Primjerice, ako ste u to vrijeme htjeli u Austriji otvoriti banku, morali ste imati osnivački kapital od 20 milijuna DEM i 5 godina niste mogli raditi sa stanovništom. Dakle, morali ste te novce odmah uložiti, a najprije raditi s poduzećima. Što se kod nas dogodilo. Oni su skupili našu lovu, jer su ljudi prenosili svoje uštede kod njih u “sigurnije” banke. Takva odluka HNB-a dovela je
naše banke u neravnopravan položaj. Inače mi s tim bankama u doba bivše države nikad nismo poslovali, to su bile jako male banke. Mi smo poslovali s Bank of America, Societe General... Nakon što je tako HNB ostavila na ledini hrvatske banke, a nakon što su se ušteđevine, naravno slile stranim bankama, one su isforsirale rušenje kamata na štednju. DB je, primjerice davala 6% kamata na štednju, strane banke svele su to na oko 1%, i time zakinule naše štediše za ogromne novce. DB je imala deviznu štednju od 600 milijuna DEM i davala godišnje građanima 36 mil. DEM kamata. Novi vlasnici to su sveli na oko 6 mil. DEM. Ovo s dogodilo svima. Razlika je u tomu što su naše banke bile uglavnom servis gospodarstvu, a sada su samo proizvođači profita. DB je, na kraju prodana, kao 3. ili 4. banka po veličini u RH (4.5 mlrd kn aktiva), za 185 mil. kn. Pri tomu država se obvezala kupcu u jednakih 10 godišnjih rata "vratiti" još 2,5 milijardi kuna, i to je i napravljeno!?

:: Tvrdite, dakle da naše banke nisu trebale biti prodane, no nije mi jasan onda motiv prodaje?

Teško da je to rezultat neznanja, ili htijenja da se sa sebe skine svaki problem. Guverneri HNB sigurno je, nisu bili kvalificirani da odlučuju da li mi, hrvatski bankari znamo ili ne upravljati bankama. Premda su tu kriteriji jednostavni, sve se vidi iz rezultata poslovanja. Mislim da je tu bila riječ o ostvarivanju nečijeg strateškog interesa, jer ovakvom sanacijom RH je, de facto izgubila svoju ekonomsku samostalnost. Prodavao je DAB, gdje je sjedio Marinko Filipović. Ta je sanacija, inače provođena na neustavan način, prema zakonu koji je, nakon sanacije – ukinut.

Sva dobit ide strancima

:: Tko je pisao taj zakon?

Narodna banka, Škreb. I kada je direktor pravne direkcije HNB-a, pokojni Zaninović guverneru Škrebu rekao “to ti je protuustavno”, a ovaj mu je odgovorio – pa što onda!? Valjda se i iz toga može isčitati koja je tu pozicija Škreba bila i tko ga je postavio. Ne mislim da ga je postavila  naša politika, jer u nas ipak nitko ne može biti tako blesav da tako nešto napravi. Ne postoji zemlja na svijetu koja bi dozvolila rasprodaju skoro 100 posto bankarske industrije strancima.

:: I što ima Hrvatska sada od te bankarske industrije?

Ima 20 posto poreza na dobit, i ništa više. I tako je sa svime što se prodaje. I sva korist, dobit ide stranim vlasnicima, a državi se dogodilo da je izgubila akumulaciju, jer gubi vlasništvo. Isti ti koji su tvrdili da su banke u socijalizmu bile “banke uzajamne pomoći”, u sprezi su proveli ovakvu strategiju. Politika je diktirala i HNB-u i ekonomiji. HNB drži sve strateške devizne rezerve države, bez ikakve kontrole. Sada banke ne kreditiraju gospodarstvo, nego državu, to im je najsigurnije. Pri tome, krediti su izuzetno skupi. I nikome ništa. Škreb nije znao što je to banka, ali je znao što treba napraviti. A monetarna politika (tečaj kune i emisija), pa ona je dokrajčila onaj dio gospodarstva koji nije uništen u pretvorbi i ratu. Tvrdim da je i zaduživanje  iznad
svake mjere provedeno s istim namjerama prema Hrvatskoj. I ti koji su nam davali kredite, to čine namjerno, jer su oni svjesni da to ne možemo vraćati. HNB se u to nije miješao, dozvolili su i Škreb i poslije Željko Rohatinski da se to dogodi.

:: Jesu li sve ove stvari nepopravljive, je li šteta konačna?

Ako netko želi budućnost ovoj zemlji i kakvu-takvu samostalnost, Hrvatska mora imati banku. Koja će poslovati prema principima uvažavanja razvojnih interesa našeg gospodarstva. Ostala je još HPB, ali je treba ekipirati. Jer sada je vode po stranačkom principu, vlast mijenja i postavlja svoje ljude. To je loše, jer mijenjaš menadžment svake četiri godine. U stranke ulaze karijeristi koji do položaja ne dolaze znanjem radom i uspjehom, nego činjenicom da je dobar s predsjednikom stranke. Cijeli taj sustav moramo mijenjati. Politička zapošljavanja su izum ovih vlada. U bivšoj državi, jamčim vam, bilo je manje političkog zapošljavanja no danas. Partija se morala složiti, ali od kraja sedamdesetih više nije mogla velikim firmama nametnuti političara umjesto
eksperta. Mi moramo imati banku u hrvatskom vlasništvu, dakle ne državnu banku, to bi bilo pogrešno, no u našem vlasništvu, naših tvrtki i fondova. Već sada američki ekonomski teoretičari kažu da je bilo pogrešno tjerati nerazvijene zemlje da sve rasprodaju. I mi smo dobar primjer. A naši, sad pričaju o prodaji HPB, o monetizaciji autocesta. Ne razumijem, a koji bi bio interes onoga tko bi za to dao novac, pa jel’ on budala. Pitao me jednom pokojni Ivo Pukanić, pa zašto ne prodate taj hotel. A ja mu kažem – pa zašto bi ga prodao, ako će biti dobar nekom drugom, promijenit ću managere, pa će biti i meni dobar.  Mi više ne smijemo prodati niti kamenčić. HEP, Hrvatske vode, šume, željeznice, trebaju promijeniti vlasničku strukturu, a naše tvrtke, fondovi i građani postati vlasnici. Ne mogu to biti, kao danas ministri. Jer, što to o privredi znaju Grčić, Maras, Vrdoljak ili oni prije njih – to vidimo. A dali smo im milijarde na raspolaganje.

>>SAD neće biti medijator u sporu Ine i MOL-a

>>I Vrdoljak opovrgnuo da će se država zadužiti za otkup dionica Ine od MOL-a