Ne vraćajte zemlju, šume i javne zgrade

Mr. Zoran Malenica, splitski sociolog s Pravnog fakulteta, nerijetko se bavio pitanjima uloge i položaja Crkve u društvu, često i kritično, a ovaj put govori o povratu nekretnina Crkvi, o kojem se dosad i nije mnogo govorilo.

Posljednjih godinu-dvije država intenzivnije vraća nacionaliziranu imovinu Crkvi.
 Prije dvije godine u jednom tekstu ponadao sam se da će novi predsjednik Vlade Ivo Sanader, možda pomalo paradoksalno, upozoriti vodstvo Crkve da bi trebalo preispitati shvaćanje svoje uloge u društvenom i političkom životu. Imao sam na umu značajan politički zaokret koji je Sanader učinio prvih mjeseci na vlasti. Nažalost, do toga nije došlo. Možda i stoga što je Sanader sam veliki vjernik, a i potječe iz obitelji koja ima dva svećenika i jednu redovnicu. Sanader je produbio srdačne odnose s Katoličkom crkvom do te mjere da je osobno sudjelovao na jednom sastanku Hrvatske biskupske konferencije i time neizravno priznao da je Crkva vrlo moćan čimbenik u hrvatskom političkom životu. U tome svjetlu treba promatrati i činjenicu da je aktualna vlada ubrzala povrat nacionalizirane imovine pa je počela vraćati veće površine zemljišta i šuma, primjerice na otoku Krku i u općini Trnava kod Đakova.

Zašto tvrdite da Crkvu ne treba tretirati jednako kao i građane u povratu imovine?
 Crkva se ne može uspoređivati s građanima pojedincima koji su se prije 1945. godine bavili privatnim poslovanjem i stekli neko bogatstvo koje su im zakonskim mjerama komunističke vlasti oduzele odnosno nacionalizirale. Crkva je kao institucija u cijelom feudalnom razdoblju, u nas sve do 1848. godine, ubirala tzv. crkveni porez, a i poslije je, sve do 1945. godine, imala određene privilegije. Povijesni spisi pokazuju i da su se neki svećenici bavili lihvarenjem. Mislim zato da su zakonske mjere nacionalizacije crkvenog zemljišta, šuma, stanova i drugih nesakralnih objekata bile socijalno pravedne jer su one predstavljale vraćanje narodu onoga što mu je prije bilo legalno ili ilegalno oduzeto. Jer, dio je tako nacionaliziranog zemljišta i šuma agrarnom reformom doista vraćen seljacima. Pogrešno je i neprihvatljivo bilo oduzimanje samostana, crkava i drugih objekata koji su imali isključivo vjersku funkciju, i to se Katoličkoj crkvi, kao i ostalim religijskim organizacijama, mora vratiti. Koliko pratim taj proces, najveći je dio tih objekata već i vraćen.

Možete li procijeniti vrijednost imovine koju Crkva treba dobiti?
 To je vrlo teško, navodno ni Crkva to nije učinila. Svakako je riječ o desecima tisuća hektara zemljišta i šuma, zgrada u kojima su danas učenički domovi, škole ili socijalne ustanove. Nedavno je Crkvi na Krku vraćeno šumsko zemljište blizu mora koje sada prodaje za navodno 55 eura po kvadratu, a u igri je nekoliko tisuća četvornih metara. Koliko takvih situacija ima diljem jadranske obale? Slično tome, Crkva je za 6,5 milijuna eura prodala zemljište blizu Kaptola koje joj je nedavno vraćeno. Zar nije logičnije i pravednije da država tu zemlju proda i novac utroši u, primjerice, socijalne svrhe?

Može li Crkva istovremeno dobivati iz državnog proračuna godišnje oko 260 milijuna kuna i istovremeno od vraćene imovine ostvarivati priličan prihod?
 To je temeljno moralno pitanje koje Katolička crkva bez imalo grižnje savjesti stalno zaobilazi. Crkva potencira socijalna pitanja, kritizira vlast zbog toga, ali ne propituje svoju vlastitu poziciju. Mislim da to proturječno ponašanje Crkve već uočavaju i sami vjernici te da će tijekom vremena glasnije progovoriti o tome. Dva su moguća rješenja. Prvo, da se zatraži revizija Ugovora o ekonomskoj suradnji sklopljenog između Republike Hrvatske i Vatikana 1998. godine, a kojim je Hrvatska preuzela obvezu povrata sve imovine oduzete Crkvi nakon Drugog svjetskog rata, te obvezu financiranja dijela djelatnosti Crkve iz državnog proračuna. Revizijom bi trebalo precizirati koji dio imovine hrvatska država ne bi trebala vratiti Crkvi. Po mom sudu, ne bi trebalo vraćati zemljište i šume te zgrade u kojima su institucije od općeg značenja za društvo; škole, kazališta, učenički domovi, domovi umirovljenika. Ili pak izbaciti iz tog ugovora odredbe po kojima država treba iz državnog proračuna financirati djelatnost Crkve. Drugo je rješenje da se sama Crkva dobrovoljno odrekne ili financiranja iz proračuna ili da ne inzistira na povratu sve imovine, barem dok Hrvatska ekonomski ne osnaži.

Često se procjenjuje da je Crkva jedan od najvećih investitora u zemlji.
Ta je procjena točna i, što je još zanimljivije, ta se velika investicijska aktivnost bitno ne smanjuje. U Splitu je u proteklih desetak godina sagrađeno 12 novih crkava i dva samostana, a upravo se gradi novi samostanski kompleks franjevaca, i to na području na kojem nije bila predviđena gradnja takvih objekata. U Zadru se gradi sličan objekt vrijedan oko 35 milijuna kuna. To pokazuje da Crkva, osim doprinosa vjernika, već ostvaruje znatne prihode od vraćene imovine. Prednjače poslovni prostori u velikim gradovima koje Crkva iznajmljuje za visoke iznose. Crkva nikako da shvati da ulaganje u vjerske objekte ne donosi ekonomsku dobit, a čini mi se da ni duhovna dobit nije osobita. Zato bi bilo krajnje vrijeme da pokaže više umjerenosti u izgradnji. Jer, društvo u kojem je takva izgradnja jedna od glavnih investicija ne može biti gospodarski napredno društvo.