Gradski su to dečki, odrasli u stanu i na asfaltu, i nikakve veze njih četvorica prije nisu imala s poljoprivredom. Ni bake im i djedovi, čak, nisu držali svinje. Prelomilo se nešto u njima prije pet godina – uzgajat će, odlučili su, crne slavonske svinje. Da se upusti s njima u posao, predložili su i svom petom prijatelju iz djetinjstva. A kada su mu pokucali na vrata stana u ukrajinskom Kijevu, Domagoj Vida umalo je, kaže, “pao pod stol”.
– Pomislio sam, prvo, da će otvoriti kafić. Svinje? Kakve svinje? Nisam, iskreno, tada ni znao da postoje crne slavonske svinje – priznaje nam naš srebrni nogometni reprezentativac Domagoj Vida. Nisu se šalili. Fajferice, tri krmače i jedan nerast, uskoro su zaskvičali na farmi u Cretu Viljevskom, nadomak rodnoga im Donjeg Miholjca.
Slavonsko dijete se vraća
– Suigrači su me često molili da im nabavim slaninu, ali od crne slavonske svinje, govorili su koliko je kvalitetna, pa sam tako i ja shvatio kako bi to zapravo mogao biti dobar posao. Evo, prodali smo sve što smo proizveli – ponosan je.
Slavonsko dijete vraća tako, reći će on, dug rodnome kraju. Prve svinje u obore su se, na unajmljenoj zemlji, uselile u travnju 2014. godine. Nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji, slanina, kulen i kobasice s Vidinim “potpisom” doslovce su razgrabljene. Pušnica im je prazna.
– Došli smo do granice kada ćemo ili uložiti više ili odustati od uzgoja – nadovezuje se Dimitrije Simonović. On je, inače, magistar građevine, a bratu mu Draganu preostala su dva ispita na građevinskom fakultetu. Luka Mandić je dentalni tehničar, a Ivan Plechinger telekomunikacijski monter. Vršnjaci su, u dobi od 29 te 30 godina.
Kako bi dokazali da zaista misle živjeti od svoga rada na selu, prije desetak dana otvorili su i tvrtku, koja će tako zamijeniti dosadašnji OPG. Ime joj je – Sin ravnice, što je Vidin svojevrsni zaštitni znak.
– Te sam riječi prije četiri godine napisao na kopačke i od tada ih ispisujem na bilo koje kopačke u kojima igram, i za klub, i za reprezentaciju. Na jednoj mi piše Ivana i David, a na drugoj Sin ravnice i Donji Miholjac – ponosan je on na svoje korijene.
– Profesionalno počinjemo raditi od 1. siječnja, podižemo se na viši nivo. Zagrebačka tvrtka Alpha Capitalis izradila nam je poslovni i financijski plan. Uložio sam dosad gotovo pola milijuna kuna, a plan je još milijun i pol u iduće četiri godine, kako bismo s 200 svinja, koliko ih je trenutačno, dostigli brojku od njih 500. I tada će to biti održivo, da od toga može pristojno živjeti četiri-pet obitelji – iznosi računicu stoper vatrenih.
Ne teče, pak, sve glatko, a najveća im je prepreka nedostatak slobodne obradive zemlje i pašnjaka, kako bi za fajferice priskrbili dovoljno hrane. Planiraju se javiti i na natječaje za zakup državnog zemljišta.
Teško je, ali smo sretni
– Dokupio sam nedavno nešto zemlje pa imamo ukupno sedam hektara, no treba nam najmanje 50 hektara za razinu koju želimo dostići u četiri godine. Pokušat ćemo i povući novac iz europskih fondova, ali svakako ćemo se širiti, bilo novcem iz EU, bilo iz mog džepa – odlučan je Vida. Potrebno im je, riječju, sve – gradit će pušnicu i zrionu, kupiti traktor i priključke...
– Dragan zna voziti traktor! – smije se ekipa.
Luka i Dragan bit će i zaposleni u Sinu ravnice. Na farmu njih dvojica stižu, obično, oko 9 sati ujutro i hrane svinje, dok vikendom “palicu” preuzimaju Ivan i Dimitrije.
– Svaki dan ima posla i više od 12 sati. Samo hranjenje, mljevenje i čišćenje oduzmu nam tri-četiri sata vremena. Da izdvojimo jednu svinju od njih 50, po kiši, blatu i snijegu, muka je to Isusova – prikazuje Luka.
– Koliko god bilo teško, sretni smo što radimo za sebe! – poručuju složno.
Domagoj Vida za blagdane će se odmarati tek deset dana, jer već 3. siječnja mora se pojaviti na treningu svoga kluba Beşiktaşa u Turskoj. Stigao je u Slavoniju protekle nedjelje.
– Dok sam igrao u Dinamu Kijev, slobodni smo bili od 12. prosinca do 12. siječnja pa sam provodio i desetak dana na moru. Sad mi je odmor prekratak pa smo supruga, sin i ja došli samo u Miholjac. Svake praznike, i ljetne i zimske, provedem u svome gradu – ističe Vida.
Veliko kolinje, tridesetak svinja, tek ih čeka, u siječnju, pa će ga Vida ovoga puta ipak propustiti. Da je tu, pomogao bi im s topljenjem čvaraka u kotlu.
– Vrtim ih, mrdam nekako, ali više sam zadužen za veselu atmosferu – smije se najpoznatiji bećar među hrvatskim nogometašima. Ne petlja se, kaže, u recepturu za kulene i kobasice.
– To prepuštam njima. Ja bolje trčim! No, rekao sam im odmah na početku priče, sve što proizvedemo mora biti prirodno i domaće, iz pušnice, bez ikakvih industrijskih dodataka. Nije nam cilj 2000 kulenova, napravit ćemo ih radije manje, ali da budu izvorno slavonski i kvalitetni. Upućuju me u sve procese, ali ne želim se previše petljati. Zanima me, naravno, što rade jer izdvajam svoj novac. Družba je družba, a služba je služba, no imam veliko povjerenje jer smo prijatelji od djetinjstva. Ne mogu ja njima govoriti kako će nahraniti svinje, oni to znaju bolje od mene – rezimira Domagoj Vida.
– Ne, ne, nema miješanja osjećaja! – slažu se odmah i ostali.
Dok nas provodi po farmi, Vida uzima klip kukuruza pa ga pruža kroz žicu. Teren s druge strane izrovan je i blatan, nimalo nalik sjaju travnjaka na ruskim stadionima po kojima je Domagoj Vida koračao prije nepunih pola godine, na putu do srebrne svjetske medalje. Svinje, pak, odmah trče prema njemu.
– Uzmi, to ti je med medeni, od ovoga ćeš sigurno narasti – tepa im on.
Mladići koji do svoje 25. godine života nisu, praktički, ni dotaknuli živu svinju, stočarstvu su se učili sami, i još uvijek se, kažu, uče. Pomogao im je Dominik Knežević, predsjednik Udruge crne slavonske svinje, ujedno i načelnik Općine Viljevo, u kojoj je i njihova farma.
– Slanina crne slavonske svinje poznata je po pozitivnom kolesterolu pa se koristi i u medicinske svrhe, a smatra se čak kako pomaže i u liječenju raka pluća, iako o tome nije rađeno opsežno istraživanje – navodi Dragan.
– Topi se u ustima! Sami mišići protkani su masnoćom i zato je toliko ukusna, i prerađena i pečena – pojašnjava Luka. Najmanje dvije svinje šalju svakoga mjeseca i u zagrebački restoran O’brok na Langovu trgu, koji preferira domaće namirnice. Paketi s njihovim proizvodima putovali su i do Beča. Meso fajferica iz Creta Viljevskog na jelovnicima je i u restoranima na jadranskoj obali, a moći će ga se kušati, plan je, i u hotelu nogometaša Dejana Lovrena u Novalji.
Paket slavonskih delicija Vida redovito ponese i u Tursku.
– Istanbul je prevelik, ozbiljan turistički grad, u top-restoranima se prodaje svinjetina, iako je domaći stanovnici ne jedu. Nije to ništa neuobičajeno, i u trgovinama smo, primjerice, pronašli pršut. Tko zna, možda se i ondje probijemo u restoranima s našim fajfericama, iako još nismo ništa pregovarali. Velik je interes, a još ga nemamo čime “pokriti” – govori on.
Domaću slaninu obožava i njegov trogodišnji sin David, plavokosi dječačić koji je ljetos “slamao” srca i osvojio simpatije cijeloga svijeta dok je bosonog trčao ruskim travnjakom tati u zagrljaj, nakon utakmica.
– Kulen mu je još uvijek previše ljut, ali po slanini baš “udara” – smije se ponosni otac. Slanina je osvojila i obitelj supruge mu Ivane, rodom iz Metkovića.
Kada god odlazi na susrete s reprezentacijom, pošalju mu kulen ili kobasice za suigrače, “da narežu malo dok izbornik Zlatko Dalić ne gleda”. Moraju, ipak, paziti na prehranu. Tako je bilo i prije samog putovanja u Rusiju, za prijateljskog ogleda Hrvatske i Senegala u osječkom Gradskom vrtu.
Poslat ćemo i Messiju
– Pripremili su mi 15 vrećica za prijatelje i reprezentaciju. Imali smo dva dana slobodno prije odlaska na Svjetsko prvenstvo, pa su naše proizvode svi nosili kući. Kovačić ih baš voli – otkriva. Tko zna, možda i legendarni Leo Messi “omasti brk” slavonskim specijalitetima.
– Dat ćemo Raketi neka odnese u Španjolsku pa neka svi probaju – dodaje.
– Pršuti u Španjolskoj dosežu cijenu od 500 eura, nisu veći od pet-šest kilograma, a ta je svinja sličnoga porijekla i strukture mesa kao naša – uspoređuju dečki.
A da nisu otvorili farmu, i Ivan, i Dragan i Dimitrije i Luka danas bi vjerojatno radili kao “gastarbajteri” u Njemačkoj.
– Razmišljali smo o odlasku iz Hrvatske, a Domagoj nas je potaknuo da ostanemo na zemlji i od nje živimo. Htjeli smo raditi nešto, a ne samo sjediti i čekati, no da nema njega, ne bismo to uspjeli ostvariti. Zaista se teško probiti – iskreno će Ivan.
Snažna je, tako, i poruka koju Domagoj Vida šalje. Bez obzira na slavu i zarađeni novac, ostao je, složit će se njegovi sugrađani, isti.
– Ne zaboravljam svoju Slavoniju, i želim da se konačno i tu počne dobro živjeti, bez knedle u grlu i opterećenja, a ne da mladi masovno odlaze u Irsku ili Njemačku. Zato sam i “zagrizao” za uzgoj svinja, i ako Bog dadne pa se razvijemo, zaposlit ćemo još radnika. Teško se dolazi do posla i lijepih primanja, ali sigurno ima ljudi koji žele raditi, samo im netko mora dati priliku. Ne želim se miješati u politiku, ali država bi se trebala više pobrinuti za to nego ja, poticati građane da rade i ostanu, i to svi znaju – stava je Vida.
Kada okonča nogometnu karijeru, za šest godina, planira se vratiti u Donji Miholjac.
Ljepše je u provinciji
– U Zagrebu je više mogućnosti, i za djecu, ali uvijek postoje i dobre i loše strane. Miholjac je miran grad, ja volim reći i selo, gdje svatko svakoga zna. Nema droge, ne moram vozikati dijete u školu, mogu ga bez brige pustiti da ide sam s prijateljima. I ako upadne u loše društvo, otkrit ću to. Kad sam u školi razbio prozor ili napravio neku nepodopštinu, moj otac bi to saznao i prije nego bih ja došao doma. To je veliki dobitak života u manjoj sredini – razmišlja on.
Kupio je već dva placa na kojima će graditi kuću u Miholjcu, ali su ipak odlučili s time pričekati, da ne bi zjapila prazna i propadala dok su oni na drugome kraju svijeta. Kupili su manji stan u gradu, kako bi ipak imali svoj mir kada dođu na odmor. Imaju još i stan u Zagrebu. Supruga Ivana i sinčić David slijede ga kamo god pošao, pa su se tako s njim preselili i u Istanbul. Posjete ih i roditelji, odnosno bake i djedovi.
– David je taman progovorio, a od veljače kreće u vrtić u Istanbulu pa će ondje učiti i turski jezik. Nogomet jako voli, iako za sve kaže gol, pa tako “tata igra gol”. Čim dođem doma, navlači svoj dres i male kopačke, broj 25, pa nakon utakmice s Beşiktaşom moram još i s njim igrati. Čeka me, ne ide spavati dok ne dođem – prepričava.
Dva dana nakon što je s Hrvatskom odigrao finalni ogled protiv Francuske u Moskvi, Vida je ljetos u slavonskoj narodnoj nošnji i u kočiji stigao na veliko slavlje u dvorcu Mailath u središtu Donjeg Miholjca, gdje ga je zdušno dočekala “cijela” Slavonija. Iako je doček u Zagrebu bez daha ostavio apsolutno sve reprezentativce, proslava u rodnom mu gradu, njega je, razumljivo, ipak snažnije emotivno dirnula. Činilo mu se tih dana kako sanja, no dojmovi su se polako slegnuli. I konačno je dočekao odmor.
– Završavamo godinu sjajnim uspjehom, nije mogla biti bolja! Žao mi je što nismo ostvarili zapaženiji rezultat u Beşiktaşu, borimo se i vrtimo oko petog mjesta, ali nije baš dobra sezona, ispali smo iz Europske lige, navijači su nezadovoljni. Nije mi to drago, ali ne može mi ništa pokvariti drugo mjesto na svijetu s hrvatskom reprezentacijom. Nadam se da ću i s klubom uspjeti popraviti poziciju u proljetnom dijelu sezone. Ostajem u Istanbulu, lijepo mi je, i ne želim se odmah povući samo zato što situacija trenutačno nije bajna. Želim nešto napraviti u Turskoj, da me pamte nakon karijere – ističe.
Ni reprezentativni dres neće “čamiti” u ormaru jer već u ožujku počinju kvalifikacije za Europsko prvenstvo.
– Moramo ozbiljno shvatiti kvalifikacije, ne smijemo se zavaravati da je naša skupina lagana. Mi smo sada svima meta, kao što je rekao izbornik Dalić, jer smo drugi na svijetu. Moramo si staviti u glavu da smo mi favoriti, da nismo bez razloga bili drugi na svijetu, i to onda pokazati na terenu. Drugi trebaju više misliti o nama, ali bez ikakvog podcjenjivanja moramo ulaziti u svaku utakmicu i igrati maksimalno. Jer, pokazalo se da, kad nismo sto posto u igri, onda primimo pet golova od Španjolske, i tako bismo mogli proći s bilo kime, iako možda ne s tolikim rezultatom. Ne opraštaju tu, a ne želimo više nepotrebno gubiti bodove – analizira on i priznaje kako mu je poraz od Španjolske u Ligi nacija bio ogroman šok.
Nakon povijesnog podviga u Rusiji, letvica je na ljestvici očekivanja visoko podignuta. Hrvati su tome skloni – sve ispod najsjajnijeg odličja doživjet će se kao svojevrsni neuspjeh. – Da, svjestan sam toga, ali teško će biti postići više od onoga u Rusiji. Istina, zlato na Euru velika nam je želja, i treba o njemu razmišljati jer u suprotnome, ne treba ni igrati nogomet. Nije da smo mi postali bahati, već zato, ponavljam, i igramo – zaključuje. •
Vida, sve radis odlicno. I nogomet i djecu i domoljubnih i biznis. Svaka cast, imamo mnogo vrhovnih sportlera ali ti si za sebe poseban... super!