Osam teza o kazalištu i genocidu, naslov je teksta koji je napisao beogradski redatelj, dramaturg, pisac, novinar i glumac Zlatko Paković uoči izvedbe svog najnovijeg projekta pod naslovom “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo”.
Prva teza glasi: “Ovo je performans-predavanje, jednoipolsatna predstava o predstavi u nastajanju. Publika će imati priliku, kao u ateljeu, vidjeti iz čega i kako nastaje jedna predstava o najvažnijoj temi, o zločinu genocida, čija nerasvijetljena sjenka, duge 24 godine drži u mraku ovo društvo tako snažno da se ono ne može konstituirati sve dok je sa sebe ne ukloni.” Predstava o predstavi održana je na samu godišnjicu srebreničkog pokolja 11. srpnja, usprkos upadu skupine bijesnih desničara u beogradsku Kolarčevu zadužbinu i njihovu pokušaju da zaustave i spriječe izvedbu. Nepokolebljivi Paković početkom rujna ponovno će gostovati i u Hrvatskoj i režirati u zadarskoj crkvi sv. Dominika predstavu “Papa Franjo se hrva sa svojim anđelom”.
Da nije bilo incidenta u Kolarcu, u hrvatskoj široj javnosti, a možda je tako i u srpskoj, ne bi se uglavnom ni čulo za vaš performans-predavanje. Nisu li nacionalistički huligani tako zapravo učinili suprotno od onoga što su željeli i što to govori i o našim javnostima?
Nacionalšovinisti postigli su ono što su htjeli, doduše djelomice. Prekinuli su moje kazališno predavanje o predstavi u nastajanju, ali ga nisu spriječili. No, oni su time dospjeli u fokus javnosti, poručujući joj upravo ono što su u Kolarcu i rekli: „Dok u Beogradu bude Srba, ovakvi događaji bit će onemogućeni!“ To je znakovita rečenica. Ona govori sve o problemu koji proživljavamo nakon razaranja jugoslavenske civilizacije. Riječ je, naime, o nasilnom kulturnom modelu koji za subjekte priznaje ne ličnosti, nego Srbe, a kao sugovornike, točnije kao pregovarače, također, ne ličnosti, nego Bošnjake, Hrvate... A kako Hrvat, Bošnjak, Srbin... još nije čovjek – kako je to lijepo logički objasnio profesor Kangrga – onda tu nema ljudi, i nema događaja, naime, nema povijesti, nego samo historije i njezina histeričnog prežvakavanja. Točnije, onaj iskaz glasi: dok su subjekti Srbi, neće biti nikakvoga događaja i neće se živjeti u novoj epohi doli ovoj pretpovijesnoj koja, logično, iz sebe krvolipta nasiljem, ratovima, etničkim čišćenjem i genocidima, poput onog jasenovačkog i onog srebreničkog. Budući da je nacija pseudosubjekt, i još bez morala, doduše s folklorom, tu onda neće biti ni javnosti. To su, eto, poručili poslijeratni obožavatelji ratnih zlikovaca, generalâ Mladića i Mihailovića, u Kolarcu, pokušavši spriječiti eksperimentalno konstituiranje javnosti u jednom kazališnom događaju koji je uvod u predstavu u nastajanju, koja hoće pak biti uvodom u javnost i društvo u nastajanju. Upravo to sam tamo objasnio, da je priznanje genocida i proglašenje 11. srpnja Danom žalosti u Srbiji, uvođenje Republike Srbije u novu epohu, epohu moralnoga društvenog života.
S tim pretežno mladim ljudima koji su upali u Kolarac s likom generala Mladića na majicama vi ste pokušali razgovarati. Je li to uopće moguće?
Nisam pokušao razgovarati s njima, htio sam im govoriti, htio sam ih upozoriti na to što su i što čine samima sebi, likvidirajući sebe kao ljude. To sam im i rekao. Također, rekao sam im da se nadam da će doći dan kad će se postidjeti onoga što su ondje činili. Time sam im rekao i da se ne odreknu nade u to da jednoga dana svatko od njih može biti čovjek, a ne samo Srbin. Jer je tužno i ništavno živjeti kao Srbin ili Hrvat, a ne kao čovjek. Da se razumijemo, postoje Srbi, kao što postoje Hrvati, postoji srpska književnost, kao što postoji hrvatska itd., ali to je jedna odlika iz koje ne slijedi ni jedan jedini moralni čin i ni jedan egzistencijalni atribut, osim kad ste kao Srbin ili kao Hrvat ugroženi da budete uopće čovjek i da, recimo, pišete. Što i koliko to uistinu znači, neka posluži sljedeći primjer: najljepšim hrvatskim jezikom, jezično genijalno, stvorivši, dakle, remek-djela hrvatske književnosti, pisao je Vladan Desnica, a on je, eto, po etničkom podrijetlu Srbin. Čovjek se, hoću reći, stvara svojom odlukom i svojim djelom, a Srbin ili Hrvat naprosto se rađaju, kao što se rađaju kojot ili kokot. Kazališnim, i ne samo kazališnim, događajem u Kolarcu želio sam doprijeti do javnosti i pobuditi ljude u Srbiji da misle o jednoj bitnoj stvari koju uzimaju neupitno, a petrificira im život, kao kakvo prokletstvo: ona se zove genocid u Srebrenici, a oni se ne usuđuju nazvati je njezinim imenom, kao u kakvoj magiji. Poslije svega, ne zabrinjava me toliko ona nasilna buka jedne falange iz ropotarnice povijesti koja je bezuspješno pokušala onemogućiti moju javnu riječ, koliko nasilna šutnja koju, nakon te riječi i nakon tog pokušaja njezine likvidacije, o njoj šire dramska udruženja, kazališne kuće, savjeti festivala, direktori, selektori, kritičari... Taj mûk zapravo je fašizam.
Kakva općenito iskustva imate u radu s mladima u sklopu vaših kazališnih radionica? Mene su se, na primjer, duboko dojmile njihove misli o Bogu koje ste nedavno citirali u jednoj od svojih kolumni...
Mladi ljudi svuda kod nas na Balkanu trpe strahovito religijsko nasilje. Posljedice toga religijskog psihičkog silovanja malodobnih ljudi dalekosežne su, gotovo nesagledive. Imao sam priliku voditi razgovore s pametnim, zrelim, duhovitim učenicima srednjih škola i gimnazija, i pri spomenu određenih religijskih tema svjedočiti njihovim zabrinjavajućim psihosomatskim reakcijama. Oni su, pod pritiskom sredine u kojoj obitavaju, prisiljeni ispovijedati stvari koje se duboko protive njihovom znatiželjnom biću. Stoga sam, pod okriljem Helsinškog odbora, organizirao teatarske radionice s ciljem suočavanja mladeži s tim nasiljem koje trpi. Ja, dakako, ne učim te mlade ljude što točno da misle, nego ih potičem da misle, da se pitaju, da ne dopuste sebi neupitne istine, gotove odgovore, konačna rješenja. Govorim im da im njihove vjere ne brane misliti, jer, ako bi im one branile misliti, branile bi im da budu ljudi: zar se čovjek, kao vrsta, još uvijek, vjerovali ili ne, ne naziva Homo sapiens? Onda se počinjemo igrati, ne bismo li naučili što su sve ljudi, a prije svega njihove religijske organizacije, vrlo bogate i moćne, u stanju pretvoriti u objekt vjere i adoracije te time ispuniti i sam sadržaj pojma boga, a da to u sebi nema ničega božanskog. Najveća perverzija pri tome jest u proglašenju jedne religije samim Bogom. Mase, dakle, vjeruju u religiju, ne u Boga! Ako ste vjernici, ne znači da nužno trebate biti glupi.
Naslov “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo” zvuči vrlo zlokobno i prijeteće. Odakle taj naslov, što točno u sadržaju pod njim poručujete, odnosno, od čega zapravo nastaje ta predstava i zašto će njezino nastajanje trajati tako dugo, sve do 25. godišnjice zločina?
U genocidu ubijeni ljudi ne mogu se u drugome smiriti sve dok im se ne priušti dužno dostojanstvo žrtve. Kao program buduće predstave, objavio sam “Osam teza o kazalištu i genocidu”, u drugoj kažem i ovo: “Ne priznajući masovni zločin u Srebrenici kao genocid, Republika Srbija poništava sebe kao republiku. Zašto Republika Srbija ne priznaje evidentan genocid u Srebrenici koji je genocid prvo u projektu, u zamisli kulturne elite, pa u vojno-političkoj realizaciji Miloševićeva režima? Samo zato da bi oni koji su inspiratori toga genocida i dandanas bili najugledniji pripadnici kulturne i političke elite, a da bi sjenku genocida na svojim plećima nosili nedužni građani i građanke, za tuđe zlodjelo plaćajući osobnim induciranim sramom i stidom.” U predstavi bavim se, dakle, ne samo dželatima, nego onim najuglednijim, najutjecajnijim građanima koji su nekažnjeni, čije su ruke čiste, ali čije su besjede, epske pjesme, memorandumi i ostali dum-dum-tekstovi stvorili kulturu genocida koja je još uvijek dominantna. Predstavu o genocidu u Srebrenici moram dugo pripremati jer je nijedna kazališna kuća u Beogradu ne želi. Sve su redom odbile ponuđenu suradnju još na Uvodu u predstavu. Stoga je Helsinški odbor za ljudska prava, koji je glavni producent, zakupio Malu salu u Kolarcu. Te pisane odbijenice predočio sam i pročitao u Uvodu u predstavu jer one pokazuju koliko je kazalište u Srbiji suodgovorno u generiranju nacionalističke kulture genocida. Ostalo je još otvoreno pitanje: hoće li Ivan Medenica, selektor i umjetnički ravnatelj beogradskog festivala BITEF-a, prihvatiti moj prijedlog za koproduciranje. To bi zaista bilo značajno jer bi se time društvo u Srbiji otvorilo prema novoj civilizacijskoj epohi i za sobom nužno povuklo i druga društva na Balkanu. Time bi, napokon, rat bio završen.
Je li točan moj dojam da u Srbiji ima dosta onih koji bi još i pristali o Srebrenici razgovarati kao o “običnom” ratnom zločinu, ali ne podnose kvalifikaciju genocida? Zašto je ona važna u tom procesu pročišćenja?
I predsjednik Vučić i premijerka Brnabić i svi članovi njezine Vlade, ali i gotovo svi opozicijski lideri, priznaju činjenicu masovnog zločina u Srebrenici, ali ne i međunarodnu, za političare obvezujuću definiciju toga zločina kao genocida. Držim da je taj naziv važan stoga što se pod njim jasno bilježi planiranje, a ne incidentnost izvršenog zločina. Genocid u Srebrenici najprije je izvršen u zamislima akademika. U Šestoj tezi o kazalištu i genocidu stoji i ovo: “Priznavanjem genocida koji su u njezino ime počinili oni koje osuđuje kao svoje neprijatelje, jedna republika nalazi svoju svrhu i postaje ambijent slobode za svoje građane. Da mogućnost svoje slobode društvo najprije može osjetiti i prozreti u kazalištu, ja u to vjerujem.”
Za takvo stanje svijesti društva i nacije oštro osuđujete političke vlasti, još oštrije intelektualne elite, a ne štedite ni Srpsku pravoslavnu crkvu, pa ste ovaj projekt najavili pozirajući u krvavoj mantiji...
U njoj sam, zajedno s četvero glumaca, i nastupio u Uvodu u predstavu. Na fotografskom triptihu, u toj sam krvavoj mantiji, ispred Jugoslovenskog dramskog pozorišta, Patrijaršije i Srpske akademije nauka i umjetnosti. Ta slika govori tisuću riječi. Slično sam učinio i prošle godine u Zagrebu, u predstavi „Krleža ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo“, nastupivši u krvavoj mesarskoj pregači i s krvavim nožem u ruci, a u jednom trenutku i sa stolom preko te krvave pregače i ostalim biskupskim znamenjem. Golema je odgovornost i nemala krivica obiju crkvi, dakle, i u Srba i u Hrvata, za proteklih 30 godina mržnje, straha, neznanja i nasilja. Rijetki su, doista rijetki, primjeri u kojima su crkveni velmože postupali kao ljudi, a ne samo kao Srbi i Hrvati, u ratu jednih protiv drugih, i zajedno protiv Bošnjaka. A trebamo li uopće i natuknuti o enormnome materijalnom bogatstvu kojim obje te crkve mamonski guše Krista i Hrista u sebi? To njihovo materijalno bogatstvo u obrnutoj je proporciji s njihovim duhovnim blagom.
Je li uopće moguć ikakav značajniji pomak u svijesti ljudi u bliskoj budućnosti uopće, a kamoli do sljedeće godišnjice Srebrenice?
Moguć je, dakako, i ja u njega vjerujem. Vjerujem da se on najprije može dogoditi u kazalištu, kad se već neće dogoditi prije u crkvi. Teatar može konstituirati javnost. Od Eshila do Thomasa Bernharda, to mu je osnovna umjetnička i društvena funkcija.
Koji su, na kraju, dosezi vaših umjetničkih akcija, poput nedavnog kazališnog suđenja Aleksandru Vučiću i njegovoj bratiji?
Ta će moja predstava „Vox Dei – građanska neposlušnost“, u kojoj je i to spomenuto suđenje, ostati kao povijesni događaj. Jer to suđenje, za koje društvo nije sposobno, doista se zbilo pred očima javnosti, jednom i na Andrićevu trgu, ispred samog Predsjedništva, pod prozorima kabineta predsjednika Republike Srbije. Najzad, komad je objavljen u dnevnom listu Danas i dostupan je javno u elektroničkoj formi. Taj komad, u tome svom dijelu, može poslužiti i za komponiranje buduće sudske optužnice. Neosuđeni zločini pozivi su na zločinstva.
Jeste li se prepoznali i osjećate li na vlastitoj koži posljedice onog u Politici objavljenog autorskog teksta predsjednika Vučića u kojem on prilično prostačkim rječnikom izražava prezir, pa time i poziva na prezir prema, kako je on naziva, lažnoj eliti koja je zapravo neprijatelj i mrzitelj Srbije i srpskog naroda?
Vučić se u tom tekstu obraća zapravo trojici predsjednika opozicijskih stranaka: Draganu Đilasu, Vuku Jeremiću i Sergeju Trifunoviću. Tu je, ipak, pretijesno za mene. No, Vučić je, pišući navodno o toj trojici, dao vjerodostojan autoportret.
Vaše riječi o Srbiji kod nas će sigurno pozdraviti i oni koji bi, da to isto radite i govorite u Hrvatskoj o Hrvatskoj, upadali na vaše predstave kao što upadaju na Frljićeve. U isto vrijeme u Europi gledamo pokušaje stvaranja nacionalističkih internacionala...
Ja se ne dam uhvatiti na to ljepilo. Dakako, poput pobratimstva ljudi u svemiru, postoji i pobratimstvo ustaša i četnika na Balkanu. Iz tog pobratimstva zbori prošlost, a ja se sa svojim prijateljima, u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Crnoj Gori, na Kosovu i Sloveniji, susrećem u budućnosti. Režiram i u Hrvatskoj, također izvan glavnih kazališnih institucija. Kod publike i kritike u Hrvatskoj nailazim na izvrsnu recepciju svojih predstava, hrvatskih i inih, gostujućih. O gorućim društvenim i političkim problemima u Hrvatskoj govorim u spomenutoj predstavi o Krleži koju smo lani tri puta izveli u Leksikografskom zavodu, a ove godine, na Festivalu Miroslav Krleža, nema njezinih repriza, što je presedan. Nekome je pozlilo od toga što se u toj mojoj predstavi, u produkciji Montažstroja, između ostalog, prema lex Krleža, Miroslavu Krleži, kojega veličanstveno tumači Vilim Matula, sudi na smrt, a u Sudskom vijeću koje ga na tu kaznu osuđuje bjehu kardinal Bozanić, tadašnji predsjednik HAZU Zvonko Kusić i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. O iznimno važnom odnosu konzervativnoga Kaptola prema progresivnom papi Franji režiram ovoga ljeta u Zadru predstavu „Papa Franjo se hrva sa svojim anđelom“, a o problemu Europe i njezinom islamofobnom odnosu prema Bliskom istoku, odnosu bijela imperijalna kršćanina, govorim u predstavi, također u produkciji zadarskog Teatro VeRRdi, „Othello – nezakonita liturgija“. Igrali smo je i u Zagrebu, u ZKM-u i Knapu. Hoću kazati, tamo gdje radim kazališnu predstavu, tamo sam, također, pobunjeni građanin.
Kako doživljavate ono što nas i ove godine čeka na godišnjicu Oluje, u Hrvatskoj proslave pobjede, a u Srbiji oplakivanja nacionalne tragedije?
Nacije propadaju ne zbog bijele kuge, nego, prije svega, u moralnom posrnuću svojih kultura. Tko se ponosi onim čega bi se trebao stidjeti, a stidi se onoga čime se ima ponositi, živi je leš. U tom smislu, među hrvatskom i srpskom kulturnom elitom vlada sloga. No, mene je, recimo, jako obradovalo da je Večernjak objavio specijal „Hrvati u partizanima“. To je putokaz za budućnost.
Demokracija je prekrasna. Dopusti da sav talog ispliva!?