Istočno Podunavlje trebalo je oružano riješiti kao i sva druga okupirana područja. Takvo nebulozno zaključivanje godinama slušamo iz pojedinih krugova pa se čak i pojačava s vremenom, zbog nesređenih odnosa između Hrvata i Srba na istoku Hrvatske, ali i općenito zbog stalnih tenzija između Hrvata i Srba, ali i Hrvatske i Srbije.
Štoviše, puno sam puta i osobno bio svjedok u nekim situacijama kada su pojedinci grlato za to navijali da je Srbe na istoku trebalo oružjem skršiti pa da bi danas svima bilo bolje. To se još češće čuje kad nam svake godine dolazi obljetnica pada Vukovara pa u svemu tome ima i one osvetničke želje. Tako sam ovih dana opet tako nešto s nevjericom slušao iz usta nekoliko branitelja. Ja se pak svaki put zgrozim na takvo radikalno zastranjivanje, na totalno zamračenje razuma. Zašto?
Hajdemo se samo sjetiti u kakvim je okolnostima izvedena Oluja. Operacije ne bi bilo da je srpska strana prihvatila Plan Z4. Srećom, na srpskoj strani bilo je previše primitivaca, i premalo sloge, i totalne isključivosti u pogledu bilo kakvog života u državi koja se naziva Hrvatska pa smo Olujom mogli osloboditi većinu okupiranog teritorija nakon što su propali svi mogući mirovni pregovori i ponuđeni sporazumi. Ali sjetimo se, unatoč stalnim odbijanjima Srba za bilo kakav život u Hrvatskoj, koliko je međunarodna zajednica bila protiv bilo kakvog oružanog rješavanja situacije i kako je Tuđmanu bilo potiho sugerirano, ako već ide s vojskom, da to mora biti riješeno za najviše tri-četiri dana.
Sjetimo se kako je Hrvatska vojska zaustavljena pred Banja Lukom. Mogao je Tuđman nastaviti i dalje, ali koji bi bio rezultat? Opća izolacija i osuda Hrvatske. Što bi bilo s Olujom? Svi Tuđmanovi napori pali bi u vodu da je krenuo dalje, mimo volje Amerikanaca posebno, a i drugih međunarodnih čimbenika. To što Amerikanci i neki drugi danas uviđaju da je to možda bila pogreška, to je gledanje s odmakom ili, kako se kaže, lako je biti general nakon bitke!
Zato neprestano ponavljam da je Hrvatska u ratno doba imala pravog čovjeka na pravom mjestu – Tuđmana. Niti je dao da Hrvatska uđe u totalni rat s JNA kad za to nije bila spremna početkom rata i agresije, koliko god su mu to neki naši sugerirali, a i dandanas ga optužuju da je bespotrebno oduljio rat, do toga da nije htio ni u totalni rat oslobađanja nakon Oluje ako se išta može riješiti za stolom, bez prolivene krvi. Pitao sam više puta one koji bi rado ratom riješili Podunavlje bi li oni išli i ondje ostavili glavu? Bi li poslali svog sina, unuka da poginu? Jesu li svjesni koliko bi bilo mrtvih? I misle li da bi Srbija mirovala? Zar nije vrednije od svega rat riješiti na kraju mirnim putem umjesto da samo i jedna mrtva glava padne u sukobu? Ljudski život nema cijene!
Zamislite da smo na čelu države imali nekog ludog vođu koji bi išao glavom kroz zid, koji bi srljao bez imalo razuma, koji ne bi mislio glavom na dulji rok. Tuđmanu se svašta može zamjeriti, ali i svašta mu se može oprostiti zbog svega što je izveo u ratu i kako smo na kraju oslobodili cijelu Hrvatsku.
Zamislite samo da je Tuđman pustio vojsku na Podunavlje. Ne samo što bi bilo mrtvih na sve strane, i to ne mali broj. Svijet bi samo nas jednoglasno osudio. Svi prijašnji Tuđmanovi napori i rezultati, i vojni i diplomatski, pali bi u vodu. Tko bi više govorio o srpskoj agresiji i okupaciji? Hrvatska bi bila na optuženičkoj klupi. Na kraju, svijet nije bio ni za kakvo daljnje vojno rješenje. S Olujom smo postigli vrhunac.
Tuđman je to jako dobro znao. I pružio je ruku pomirbe! Kao što je pružao ruku pomirbe kako bismo nadišli podjele iz Drugoga svjetskog rata i svega onog kasnijeg što se događalo.
Tuđman je iskreno nudio politiku pomirenja. Istina, bilo je i s hrvatske strane situacija s figama u džepu kad je pomirbu trebalo provesti i u djelo. Otpori očekivani. Ali kako mnogi nisu prihvatili Tuđmanovu pomirbu na tragu mirenja sinova ustaša i partizana, tako ni mnogi Srbi ni tada ni danas ne mogu podnijeti što žive u granicama Republike Hrvatske, a ne u granicama neke sanjane velike Srbije ili osakaćene treće Jugoslavije. To je njihov problem.
Nije Tuđmanov problem Pupovac u vlasti ni neriješeni hrvatsko-srpski odnosi. Tuđman je postavio dobre temelje. To što je politika kasnije svašta izvitoperila, što ne znamo državu urediti, voditi, to je naš problem. Tuđman je rekao da ćemo imati državu kakvu ćemo si sami napraviti. Kako dalje, pitanje je svih pitanja.
Pogledajte video o oružju koje je imalo ključnu ulogu u oslobađanju Hrvatske:
Danas se vidi da ih je trebalo vojno riješiti.