U životu je važno da ne skidaš pločice sa zida u kupaonici, rečenica je koju se i 40 godina nakon što je izgovorena može čuti svaki četvrtak u eteru prvog programa Hrvatskog radija u 11.45 i 19.30 sati početkom emisije “Bijela vrana” 75-godišnje legende Mladena Kušeca.
Nema univerzalnog savjeta za život
– “Vranu” nikada nitko nije vodio osim mene i ljudi je još slušaju kao ludi. Znate, djeca su se do danas malo promijenila. Pogotovo onaj dio oko srca. Promijenila se tehnologija, način mišljenja... ali ono intimno je ostalo isto. Otvoreniji su, ali izgubljeniji. Mi smo kao mali više patili. Mi nismo tražili drugu curicu, a danas kada u vrtiću tek otkrivaju ljubav, već govore: “Ja sam nju ostavio...” – priča novinar, pisac, pjesnik... koji je radni vijek na Hrvatskom radiju i televiziji posvetio isključivo radu s djecom. Autoricu kultne rečenice, jednu Koraljku, viđa i danas kada joj je 45. – Imala je četiri godine, ja sam je pitao: “Daj mi reci što je tebi najvažnije u životu?” Opalila je kao iz puške tu rečenicu jer ona je zbilja odvijačem skinula pločice sa zida kupaonice koju su tek renovirali i zapamtila oca kako na nju viče: “Koraljka, zapamti, u životu...” I poslije toga pitao sam se: Pa koji životni savjet ja mogu dati bilo kome? Svaki je život poseban i ne možemo nekome reći što mu je najvažnije jer svaka osoba to mora odlučiti sama. Neka dijete bude ono što je i to je sve sadržano u toj Koraljkinoj rečenici – priča Mladen i nastavlja:
– I upravo je to poruka “Bijele vrane”. Išlo mi je na živce da djecu koja su posebna nazivaju ‘bijelim vranama’ gotovo u smislu ‘pa to nije pravo dijete’. U toj emisiji želio sam i želim pokazati da se ne smije suditi po izgledu ili tome voli li netko nešto drugačije od tebe. Ima par bijelih vrana koje su postale svjetski ljudi. Ne sjećam se imena, ali jedan je vodeći američki fizičar. Sjećam ga se potpuno izoliranog u vrtiću i već tada mi je rekao: “Ja vam se ne znam igrati autićima i vikati brm, brm. Ja imam mali laboratorij”.
Kamo god ide, Mladen nosi diktafon jer priče su svugdje oko nas. Svakome tko kuka zbog, kako kaže, ovog lažnog svijeta borbe za novac, rado bi razbio nos i vjeruje u svijet u kojem nisu važne ni ruke ni noge, već to da imaš prijatelja. Obilazi škole, razgovara s djecom i aktivno piše kada ga uhvati muza. Pritom mu nisu štos ekstravagantan stil i forma, već jasna poruka tipa: “Ti si meni najljepša, ja te jako volim, a kad te vidim s drugim dečkom, ja se razbolim”. A sve je počelo još u djetinjstvu.
Nikada neću u mirovinu
– Rođen sam 18 godina poslije brata Ferde, 16 godina poslije sestre Stanke i 14 godina poslije sestre Nade. One su me mazile, bratu sam išao na živce. Ali kada sam navršio 12 godina, njih troje već su imali osmero djece. I ja sam ih morao čuvati. I išli su mi tako na živce da sam počeo izmišljati priče da ih zabavim. Jer drugačije to nije išlo. Jedan bi u dvorištu kao majmun pobjegao na krušku, dok ga molim da siđe, drugi i treći se tuku, dok njih rastavljam, četvrti bježi na ulicu, dok njega lovim, peti se upiša u gaće, dok ga presvlačim, šesti oprašuje cvjetove tako da ih pola pojede...– sjeća se sa smiješkom i nastavlja:
– Ni na pameti mi nije bilo da ću ikada pisati sve dok se u mojem dvorištu nije pojavio prijatelj mojeg brata, književnik Milivoj Matošec. Prolistao je bilježnicu s mojim radovima i rekao mi: “U petak otvori novine pa ćeš nešto vidjeti”.Kao bedak sam čekao taj petak i vidio u Večernjaku svoju prvu pjesmu. Imao sam 14 godina. Ja sam bio njegova bijela vrana, on me otvorio. Od tada Kušec ne staje i uz brojne emisije kao što su “Patuljci pojma nemaju”, “Tonkica Palonkica Frrr”,…objavio je 50 naslova i nikada neće u pravu mirovinu jer dječak u njemu, kaže, ne može se smiriti.
>>Najmlađe pacijente Mladen Kušec uveo je u svijet književnosti