Već 17 dana Zlatimir Pavlović ne želi napustiti ruševinu bez WC-a, struje i vode u kojoj je donedavno živio sa suprugom i djecom u naselju Kolovare u Zadru jer, kako je rekao, nema kamo otići. A rješenje po kojemu je Grad Zadar odobrio rušenje kuće kako bi Veljko Maričić mogao dovršiti hotel koji je u susjedstvu počeo graditi još prije 24 godine smatra ništavnim.
– Nema se tu što objašnjavati, sve je čisto "kao suza“. Pavlovići su bili stanari u gradskom prostoru, ja sam Gradu Zadru kupio zamjenski stan od 58 četvornih metra u kojemu oni mogu živjeti , a ja dovršiti hotel – objašnjava Maričić koji od 1977. živi u Americi. Prema dokumentaciji koju nam je pokazao, on je bio vlasnik tri dijela kuće pokraj koje je počeo graditi budući hotel, a preostalih 48 kvadrata bilo je u vlasništvu Grada.
Nakon što je obavljena primopredaja i potpisani svi ugovori, Pavlovićeva supruga 7. srpnja s djecom se odselila u novi dom, bageri su počeli rušiti kuću, ali već dva tjedna posao se ne može privesti kraju jer Zlatimir Pavlović ne želi napustiti ruševinu za koju Maričić kaže da nikad i nije bila njegova, nego je nositelj stanarskog prava bila supruga koja je i potpisala ugovor. Danas je zbog ometanja posjeda bila pozvana i policija, ali Pavlovića tamo nisu zatekli.
– Dobili smo dojavu da jedan građanin ometa rušenje kuće, ali kad smo izašli na teren, nikoga nismo zatekli. Što se nas tiče, radovi se mogu nastaviti jer su svi papiri čisti i postoji rok do kojeg se kuća mora srušiti – rekao nam je Elis Žodan, glasnogovornik PU zadarske. Maričić vjeruje da će hotel, koji bi trebao imati šest apartmana i 24 sobe, otvoriti 2014. godine, a do tada bi na mjestu sadašnje ruševine trebao biti uređen rotor.
Rušenje dečjih snova Najgori trenutak u životu svakog čoveka. Trenutak u kome ti se srce stegne, zastane ti knedla u grlu i oči počnu da se cakle od tuge. Trenutak shvatanja da Deda Mraz ne postoji, da je vaša mačka umrla a ne otišla da živi u mlinu. Trenutak kada uvidite da eurokrem ne prave vredne veverice u šumskoj fabrici, da škola i nije tako zabavna kao što ste mislili sa svojih šest godina. Trenutak u kome vam se najlepša zamišljanja iz detinjstva raspadaju pred očima dok vaše unutarnje biće vrišti pokušavajući da izađe u spoljni svet i podeli svoju tugu.