Okrutni i rani bizantski car Justinijan koji je podanike slamao nepodnošljivim porezima a njegova supruga Teodora dala u jedno popodne pobiti četrdeset tisuća pobunjenika, u isto je vrijeme, početkom šestoga stoljeća, okupio najbolje pravnike ne bi li iz gotovo tisuću godina pravnoga iskustva Rima izabrali ono najbolje što će biti nazvano Corpus iuris civilis. Korpus civilnoga prava postao je pravnim temeljem cijele zapadne civilizacije, iz kojega će pak tisuću tristo godina kasnije, kao posljedak snova o jednakosti, bratstvu i slobodi, čiji je vrat bio presječen giljotinom, nastati Napoleonov Code Civile, kao postament svekolikoga današnjeg građanskog prava „Nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de commodis eius agitur“, ne samo da sam upamtio, nego zbog ljepote latinskoga ponekad izgovaram jednu od mnoštva normi Rimskoga prava, koja u prijevodu znači:
“Onoga koji se tek treba roditi, pravo drži već rođenim, ako je riječ o njegovim probitcima.” Ima li išta mudrije, pravednije i razumnije? Očito ima, jer nakon ove rimske zaštite života i prava nerođenog, i danas, poslije dvije tisuće godina, neki drže potrebnim smišljati nove pravne norme o istoj stvari. Nesporno je kako se od vremena rimske galije do sonde Philae na kometu, zbio nezamisliv tehnološki razvoj, ali je jednako tako nesporno kako je u te dvije tisuće godina ljudska narav ostala nepromijenjena. Zanemarivo se malen dio ljudskih zakona odnosi na tehnologiju, a golema većina na obuzdavanje opačina i zala kao narođenih čovjekovih stečevina. Upravo stoga mudre države ne mudruju, već mudro koriste ono što su Rimsko pravo i Code Civile jednom zauvijek i pravično riješili.
Ponekad pokušavam dokučiti uzrok činjenici da naša država u četvrt stoljeća, nije uspjela stvoriti ni jedan jedini zakon koji će biti trajan, vrstan, pravičan i na dobro svih ljudi. Riječ je, naime, o tome da se zakoni u nas ne stvaraju na opće i trajno dobro svih, već jedna, toga časa vladajuća skupina hoće ozakoniti interese moćnih skupina kojima pripada i koje zastupa. Pa kad potom zasjedne nova moćna skupina, te iste zakone iznova mijenja i dopunjuje u svojem interesu, a ponekad jedni te isti nakon samo nekoliko mjeseci shvate da im zakon koji su sami donijeli ne ide na ruku dovoljno pa svoje vlastito djelo iznova mijenjaju i dopunjuju. „Obliti privatorum, publica curate“, „Zaboravite privatno, skrbite o javnom dobru“, moralo im se uklesati u kamen ispod kojeg su svakodnevno hodili ne bi li im se pokušalo utuviti da je javni interes važniji od njihova privatnoga da, na primjer, javnu nabavu žita za dukate Dubrovačke Republike namjeste lađama svojega nećaka.
Znamenita je također izjava dubrovačkoga vlastelina Nika vještoga u sviranju viole, koji će, osobno zadužen za umjeteonstvo Republike, a nakon što je Senat, čijim je članom bio, jednoglasno povećao poreze piscima komedija, izreći: „Ne bih bio ništa veće običnijem činovnikom, kad umjeteonstvu ne bih bio od pomoći!“ Na to su mu komediografi odgovorili: „Namjesto da svira na violu, gospar Niko namislio svirati na nami.“ Čudno je to kako se u nas činovnički karakter, pristup, način i mentalitet drže pogrdom, a naša nam domovina, koja vrvi svekolikim kreativcima tamo gdje ih ne bi trebalo biti, upravo vapi za tim zvanjem. Dugovjeka i moćna carstva nisu opstajala samo na velikim vojskama i mudrim zakonima, već upravo na činovnicima. Dajte nam stoga, gospodo, pravih činovnika; marljivih i predanih sljedbenika zakona i propisa.
Dragi naši činovnici po vladama, ministarstvima i nadleštvima, prihvatite krasotu svojega poziva, ne utječite se nadahnućima i ne prizivajte Muze. Jer u kreativnoj vam se zaigranosti, koja svakako nije vašim poslanjem, znade dogoditi da plješćete kršenju zakona i propisa, umjesto da ih štitite. Klonite se stoga kreativnih, zanesenih i slobodnih interpretacija onoga što piše, jer to što se na vas odnosi, nije književnost i pjesništvo koje se ovako ili onako može tumačiti, već je u doslovnosti toga što je napisano, sva njegova važnost i vrlina. Naposljetku, napokon je i svakodnevno pred vama činovnička paradigma, veleuzor kako se marljivo, strpljivo i odano, bez izleta u kreativne stranputice, izvršavaju zadaće koje su ti namijenili. Porez je, primjerice, porez i u njemu nema kreacije nego samo – poreza. Osim špiljskih crteža, porezi su najstarija tekovina ljudskoga uma, a podrijetlo im je ne samo drevnije od prvih država nego i od plemena. Svjedočanstvo tome jest i krasna hrvatska riječ – porez. Nije to samo znak pozljede koja nastaje otimanjem novca i dobara.
Držim kako je značenje te riječi u početku bilo doslovno; na nekome području, onaj najjači pokorio bi sve ostale i tražio da mu daju dio svojega lova ili uroda. Kad bi to odbili učiniti, on bi ih za početak porezao, da ih nauči pameti. Upravo kao što su svekoliko umjeteonstvo znakovito porezali stanari naših Gradečkih dveri. Nikako nije riječ tek o jadnoj šaci otetih bakrenjaka koje nepce državne riznice neće ni osjetiti, već o načelu vladavine. U današnjem se svijetu neprestano, barem deklarativno, brine o zaštiti manjina baš stoga jer su najslabije, ali ima netko slabiji i od nacionalnih, vjerskih i seksualnih manjina, a to je čovjek sam.
Stoga mudra Crkva već dvije tisuće godina zakriljuje Čovjeka, govori o Čovjeku, obraća se Čovjeku. Autor i umjetnik, upravo je taj sam i nezaštićeni čovjek, i baš stoga što ne čuči pod kišobranima moćnih skupina, najlakše ga je udariti jer je najslabiji, što ne znači da je i najmanje opasan. Jer stotinama godina autori i umjetnici kao da nemaju drugoga posla već sumnjati, buniti se, ogovarati vlast i biti joj barem kamenčićem u cipeli. Zanimljivo je kako se iz onoga savršeno kreiranog paketa poreznih darova, čiju bi ingenioznu cjelovitost mogla poremetiti i jedna jedina izvađena ciglica, baš kao što jedna izvađena zakovica može srušiti cijeli zrakoplov, kako se lako bilo odustalo od nameta na kinoulaznicu. Jer nećeš valjda nasrnuti na tamo neki Paramount i njegove ovdašnje vazale koji prikazuju visokovrijedna umjetnička djela poput franšize američkih pita.
Ožeži po hrvatskom pjesniku i njegovoj zbirci. A kad taj pjesnik ode na girice u konobu prijatelju Šimi, raspali porezom i po Šimi, jer nećeš valjda oderati Gonsalesa Almeidu Carlosa De Perrosa Juana Enrica y Silvy, vlasnika hotelskoga lanca na prelijepoj nam i jedinoj hrvatskoj obali.