Neću da mi djeca kažu: ‘Bio si na Princetonu, a nisi ništa učinio za Hrvatsku’

Dejan Kovač (34), prvi Hrvat zaposlen u Školi javnih i međunarodnih odnosa Woodrow Wilson na Sveučilištu Princeton, vraća se u Hrvatsku i uključuje u politiku, i to kao predsjednički kandidat HSLS-a. Večernjem listu otkriva što ga je na to ponukalo.

Od Županje do Princetona, je li put bio težak?

Pa zapravo jest, iznimno težak, pogotovo zato što smo tih prvih pet godina živjeli u vrijeme rata. Bili smo, neću reći siromašna, ali skromna obitelj. Mama i tata završili su kao tehnološki višak, u vremenu kada je bilo gotovo nemoguće naći posao. Bez obzira na to, nikada nisu štedjeli na obrazovanju. Vjerovali su da se ulaganje u obrazovanje isplati i ja sam uspio to dokazati. Uvijek sam vjerovao u sebe i svoj rad. Iz Županje sam s 14 godina otišao u Zagreb zbog sporta, zvali su me u prvu selekciju NK Zagreba. Kada dođete u prvu ligu, svakom dječaku od 14 godina san je igrati u Realu ili Barceloni. U tom periodu nisam toliko gurao školu, nisam zadržao prosjek 5,0, ali bio sam vrlo dobar. Ostao sam u Zagrebu, upisao ekonomiju, magistrirao i upisao doktorat. Iako sam želio ići na prestižne fakultete i pripremio aplikacije za Harvard, Princeton, LSE, nisam na kraju otišao. U tom periodu mama se razboljela i morao sam ostati u Hrvatskoj.

Pokušavao sam dobiti posao na Ekonomskom fakultetu, ali onda mi je jedan profesor rekao: “Dejane, vi ste prepametni, nećete nikada tu uspjeti, idite u privatni sektor”. U privatnom sektoru prije toga proveo sam nekoliko godina, ali to nije bila moja želja. Zbog toga sam upisao doktorat, ali s obzirom na to da s doktoratom nisam imao perspektivu u Hrvatskoj, mama mi je rekla: “Sine, ne možeš svoju karijeru zbog mene ugrožavati, moraš otići nekamo”. Tada mi je došla ponuda američkog instituta CERGE-EI, najjačeg u svijetu za pitanja tranzicijske ekonomije, pa sam otišao studirati u Prag. Reakcije su bile kao i kad sam iz Županje odlazio u Zagreb. Govorili su mi da neću uspjeti doktorirati na CERGE-EI, da to nitko nije uspio u posljednjih 25 godina.

Najteže je bilo kada mi je mama umrla i nikada neću prežaliti što posljednje mjesece nisam mogao provesti s njom u Hrvatskoj. Ipak, vodila me i još me i danas vodi misao koliko bi ona bila ponosna na moj uspjeh. Vratio sam se u Prag, doktorirao i dobio poziv s Princetona.

I sada ste spremni sve to napustiti, vratiti se u Hrvatsku i baviti politikom?

Ja se zapravo u Hrvatsku ne vraćam jer Hrvatska iz mene nikada nije otišla.

Srce mi je uvijek bilo tu, a još je važniji moj um. Na hrvatskom je provedeno 80 posto mojih istraživanja. A što se tiče politike, Aristotel je rekao da se u politiku trebaš uključiti kada shvatiš da si bolji od onih koji su trenutačno u politici.

Problem je što mi trenutačno imamo istrošen, stari model ljudi koji su proizašli iz SKH i koji su doveli do ove situacije.

Oni su uzeli druga imena stranaka, ali modus operandi ostao im je isti. Potreban nam je novi sustav mišljenja. Čak 300.000 mladih otišlo je iz Hrvatske, korupcija je postala velik teret, ne poštuju se građanske slobode, a politički akteri ne ustaju u zaštitu građanskog društva.

Vraćam se jer smatram da nam je to potrebno, jer ako ne napravimo nužne promjene u društvu, nećemo izbjeći scenarij bankrota, a onda nam pitanje neće biti gdje si bio 1941. ili 1991., nego gdje si bio 2019. godine. Ne želim da mi moja djeca danas-sutra kažu: “Tata, pa ti si bio neki ekonomist s Princetona, zašto nisi ništa napravio?” Ja sam u posljednjih pet godina radio svoja istraživanja i davao preporuke političarima, javno sam istupao, ali to nitko ne sluša. Vrijeme je da mi građani preuzmemo aktivniju ulogu u društvu, da preuzmemo odgovornost na sebe jer nam neće nitko drugi pomoći.

Iza vaše kandidature stat će HSLS. Kako se dogodila ta suradnja?

HSLS je zasad jedina stranka koja je kandidata potražila izvan stranačkog kruga po principu meritokracije. Tražili su kandidata koji je kvalitetniji od drugih i ja sam na to pristao. Ranije nismo formalno surađivali jer ja ne volim dijeliti Hrvatsku na stranke. Ja sam profesor političkih i ekonomskih znanosti i ne volim pitanja jesi li socijalist, liberal ili demokrat.

Vjerujem u politike koje su optimalne za naše građane, a koje nadilaze političko uvjerenje i kao predsjednik sigurno neću ići po mišljenje u središnjicu. Trenutačni politički akteri drže se samo svog političkog uvjerenja. Bilo je i dobrih mjera, ali problem je što, kad bi SDP i napravio dobru mjeru, HDZ bi to kasnije poništio samo zato što su ovi SDP i obrnuto. Tako smo dobili klackalicu koja se ravna po političkoj pripadnosti, a u toj igri prepucavanja gubili su samo hrvatski građani. Ja ću kao predsjednik zastupati autohtone stavove hrvatskih građana.

Često govorite o duopolu SDP-a i HDZ-a, ali njega održava upravo HSLS. Hoće li vam to biti problem u kampanji?

Ne vidim da bi mi to trebao biti problem u kampanji. Bilo bi nelogično vezati čovjeka koji je deset godina bio u inozemstvu uz bilo koju političku stranku. Dok su neki kandidati zadnjih deset godina proveli po sastancima i večerama s osobama vezanima uz kriminal, ja sam se družio s nobelovcima. Svojim istupima u posljednjih pet godina pokazao sam i vrijednosne stavove kojih ću se i dalje držati.

A koliko sam upoznat sa situacijom, HSLS se sa svojim jednim mandatom u Saboru zauzimao za porezno rasterećenje građana. Ono je i provedeno, iako po mojem mišljenju ne dovoljno. Pregovaračka moć svake stranke uvjetovana je brojem mjesta u parlamentu. Ali ponavljam, bit ću nezavisni predsjednik koji ne mora po mišljenje u središnjicu. Ono što me spojilo s Darijem Hrebakom iz HSLS-a je projekt transparentnosti financija u Gradu Bjelovaru. To je nešto što bih htio vidjeti u cijeloj Hrvatskoj. Tu vidim jednu pozitivnu namjeru i novo, inovativno razmišljanje koje može smanjiti korupciju i promijeniti društvo. Na našoj političkoj sceni svi govore o korupciji, ali apstraktno, a ona se egzaktno može pokazati. Velik dio našeg BDP-a odlazi na javne nabave, što pokazuje da smo mi još uvijek jako ovisni o državnom aparatu, a taj je aparat bankomat za stranke koje su na vlasti.

Tržište se mora liberalizirati tako da vrijednost vašeg proizvoda ili usluge određuje hoće li vas netko kupiti ili neće, a ne to što ste politički povezani s nekim.

Uz javne nabave, govorit ću i o predstečajnim nagodbama, koje su pokazale neuređenost ne samo poduzetničkog nego i našega pravosudnog sustava, koji je rak-rana Hrvatske.

Treća stvar su subvencije, gdje se pokazalo da je Hrvatska jedina država koja ne želi javno pokazati kome ih daje. To su tri izvora putem kojih se ispumpava novac iz državnog proračuna. Taj gordijski čvor može se presjeći jednim udarcem mačem, a taj je mač transparentnost pomoću digitalizacije. Tu je velik koruptivni otpor, nema političke volje da se problem riješi, no Hrebak ju je pokazao i to je točka na kojoj smo kliknuli.

Kako mislite rješavati korupciju u pravosuđu?

Pravosudni sustav treba biti kao lijek koji liječi bolesnog čovjeka, a naš je lijek postao pokvaren. Oni su se zatvorili u kornjačin oklop u kojem nemaju nikakve odgovornosti, baš kao i političari. To ću uz pomoć nekoliko digitalnih projekata pokazati tijekom kampanje. U rujnu se objavljuju imovinske kartice naših dragih sudaca pa me baš zanima da vidimo koliku tko ima imovinu i kako će se opravdati nerazmjeri. Problem korupcije u pravosuđu nitko nije rješavao svih ovih godina. Suci su na svim razinama proizvod HDZ-a i SDP-a. Tu dolazi problem percepcije pravde u društvu.

Dok god zatvaramo bakice i bacamo obitelji s djecom na ulicu zbog pet kuna duga, što je omogućio Ovršni zakon Zorana Milanovića, a tajkuni iz 90-ih hodaju slobodno po ulici, uzalud je govoriti o percepciji pravde. Građani vide tu nepravdu i nitko se više ne želi zauzimati ni za što jer se čini da se ništa ne može promijeniti. Ja kažem, sustav je moguće mijenjati i promijenit ćemo ga.

Hrvatskoj nedostaje građanski centar, godinama se govori o okupljanju, ali ono ne uspijeva. Zašto?

I tu je nekoliko problema, a prvi je podjela na ustaše i partizane, lijevo i desno, koju forsiraju HDZ i SDP. Drugo je apatija koja je zavladala zbog toga što su namjerno forsirane priče da se ništa ne može promijeniti, a mediji politici tu drže ljestve. Promjene su uvijek moguće, ja sam primjer da ništa nije nemoguće i u Hrvatsku sam se vratio da to pokažem.

Opća apatija potiče izbornu apstinenciju. Ljudi ne izlaze glasati i naravno da onda nema ni inovacija na političkom spektru jer izlaze samo oni koji ovise o HDZ-u i SDP-u i koji glasaju za njih. Uvjeren sam da će, kada na izbore iziđu oni koje zanima samo budućnost, promjene biti i to ću svojom kandidaturom i pokazati.

Ja sam ovdje došao biti predsjednik svih Hrvata, nisam došao biti predsjednik ljevičara ili desničara niti sam došao da me svi vole. Reći su kakvu Hrvatsku želim i kakva kao društvo treba biti, a na građanima je odgovornost da glasaju.

Svjesni ste da su ovlasti predsjednika ograničene?

Svjestan sam, ali ono što sam ja očekivao od svojih predsjednika jest da reagiraju na nepravdu, da se bore za svakog građanina kojeg nepravda pogodi. To naši predsjednici ni premijeri nisu radili, oni su se borili za interese svojih stranaka. Nema klanova, mi smo svi Hrvati. Predsjednik Republike Hrvatske predsjednik je svih Hrvata, bez obzira na vjeru, narodnost, političko opredjeljenje, seksualnu orijentaciju i tako dalje. I na tome će počivati sva moja kampanja. •