Neizvjesna borba troje kandidata

Pred nama je, sudeći po njezinu početku, najprljavija predsjednička kampanja u povijesti hrvatske države. Razlog tome je što prvi put imamo barem troje kandidata koji imaju realne šanse za pobjedu, a i to što se igraju čudne podzemne igre u kojima nije do kraja jasno tko koga podupire.

Kako su izgledali dosadašnji predsjednički izbori? Franju Tuđmana je 1990. za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske izabrala saborska većina koju je predvodio. Prvi izravan izbor predsjednika po novom Ustavu odigrao se 1992. kada Tuđman pobjeđuje u prvom krugu, sasvim očekivano, nakon što je pod njegovim vodstvom proglašena neovisnost, izdržan prvi val onoga što Vučić danas ne voli kad se naziva velikosrpskom agresijom i Hrvatska je međunarodno priznata.

Sljedeći predsjednički izbori održani su 1997. nakon što je ostvarena i definitivna vojna pobjeda, pa prvi hrvatski predsjednik očekivano opet pobjeđuje u prvom krugu.

Nakon Tuđmanove smrti i rasula HDZ-a u glodanju za njegovo nasljeđe, početkom 2000., par tjedana nakon pobjede koalicije SDP-HSLS na parlamentarnim izborima, održani su i predsjednički na kojima nije pobijedio njihov kandidat Dražen Budiša, nego navodni autsajder Stjepan Mesić. U intervjuu Večernjem listu koji je dao deset godina nakon tog poraza Budiša je izjavio kako je tek kasnije doznao da je dio SDP-a radio kampanju za Mesića, jednako kao i Vladimir Šeks u Slavoniji.

Dakle, iako nije bio kandidat SDP-a (čiji je kandidat formalno bio Budiša) ni HDZ-a (njihov kandidat je bio Mate Granić, a šef te luzerske kampanje golobradi Andrej Plenković), uz potporu dijelova tih stranaka, snažan poguranac stranih ambasada te NGO-a i medija pod njihovom palicom pobijedio je Stjepan Mesić, čiji je šef kampanje bio Tomislav Karamarko. Vidimo kako su već tada na okupu bili tutti quanti.

Za drugi mandat Mesić se nije morao pretjerano truditi jer mu je HDZ servirao najslabijeg mogućeg protukandidata, Jadranku Kosor, sada se čini dogovoreno u besramnoj kohabitaciji Sanader – Mesić. Borisa Mikšića, iznenađenje tih izbora, oligarhijska medijska mašinerija na vrijeme je uništila obiteljskom aferom. 2010., nakon moralnog i političkog kraha Sanaderova HDZ-a, stranka koja se ponovo našla u rasulu imala je autentičnog kandidata, Hebranga, ali i dvojicu nezavisnih iz tog jata, Vidoševića i Primorca, koji su odlomili taman toliko glasova da u drugi krug uz favorita Josipovića uđe Bandić.

Tek su zadnji izbori bili neizvjesni. Josipović je u borbu za drugi mandat ušao uljuljkan medijskim maženjem i tobože visokim rejtingom, uz potpuni zaborav na to koje je većinsko ideološko raspoloženje Hrvata. HDZ se tada već donekle konsolidirao i dogodila se tijesna pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović, o kojoj se malo znalo jer, iako je bila i ministrica vanjskih poslova, decentno je istupala i nije iritirala javnost.

Ti su izbori pokazali da je konzervativno biračko tijelo u Hrvatskoj brojnije, a ta razlika povećava se iz godine u godinu pa teško da u „normalnoj“ situaciji ljeviji kandidat može postati predsjednik. „Normalnom situacijom“ nazivam onu u kojoj stranka koja istakne kandidata doista i čini sve da ta osoba pobijedi, a ne radi za druge kao veći dio SDP-a 2000., ne kandidira potkapacitirane kandidate, političko topovsko meso kao HDZ 2005. niti se unutar nje programiraju zečevi za odlamanje glasova kao 2010.

Kolinda Grabar-Kitarović sada je kandidatkinja stranke unutar koje se vode teške borbe, u očekivanju stranačkih izbora sljedeće godine, kratko prije parlamentarnih.

Plenkovićevu HDZ-u najgora je varijanta ući u 2020. sa Škorom kao predsjednikom države. To bi za njih značilo daljnje gubljenje biračkog tijela koje će se seliti prema opcijama koje podrže Škoru i trenutačni bijeg Plenkovića u Bruxelles, bez nove kandidature za predsjednika stranke.

Pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović također bi oslabila Plenkovića. Ona bi tada predstavljala jedini čvrst, pobjednički faktor u HDZ-u, za razliku od njegovih luzera s europarlamentarnih izbora, pa bi njena potpora, primjerice kandidatu Stieru, a sada je okružena njemu bliskim ljudima, značila siguran pad Plenkovića, ali i Brkića na unutarstranačkim izborima. Ironično, sve vodi prema čvrstom zagrljaju Plenkovića i Brkića kao zadnjoj šansi da obojica politički opstanu.

Na koncu, pobjeda Milanovića najviše odgovara sadašnjem vrhu HDZ-a jer bi onda za parlamentarne izbore imali babarogu protiv koje bi dijelom mogli mobilizirati biračko tijelo, u smislu da Hrvate katolike jedino homogeniziranje oko HDZ-a i Plenkovića može spasiti od lijeve opasnosti, koliko god to smiješno zvučalo.

Iz ove perspektive valja promatrati ono što se dogodilo u utorak. Policija upada u kuću notornog Lovre Kuščevića čime se ostavlja dojam da nema nedodirljivih i kako se sada igra pošteno, u nadi da će u više od godinu dana, koliko je ostalo do parlamentarnih izbora, izblijedjeti sjećanje na to da je Kuščević bio Plenkovićev kerber za sprečavanje referenduma o promjeni izbornog zakona i nametanje Istanbulske konvencije.

Policijski pretres kuće nefunkcionalan je za istragu jer osumnjičenik sigurno ne krije važne dokaze na tavanu, ali je koristan kao demonstracija sile drugim “Kuščevićima” koji su još uz skut, a većina ih ima oraha u džepu i ponešto u ladici jer su takve i tražili i instalirali, a slučaj Kuščević pouka im je da budu mirni i poslušni u borbama koje slijede.

Isti dan notorni dojavljivački tjednik objavljuje nešto na tragu stare Šeksove najave/prijetnje da bi u kampanji mogli iskrsnuti neki za predsjednicu kompromitirajući materijali. Konkretno, javnost je obaviještena kako Mate Radeljić, odbačeni i uvrijeđeni bivši savjetnik Kolinde Grabar-Kitarović, ima privatne SMS-ove i mailove koje je s njom razmjenjivao, a koji je mogu kompromitirati. Pa je objavljen jedan u kojem se aktualna predsjednica pita je li pogriješila što je maknula Brozovu bistu iz ureda, a to izlazi malo nakon što je objavila intervju u desnom političkom tjedniku u kojem tvrdi da je ikonu jugoslavenskog komunističkog diktatora maknula beskompromisno pa na koncu po tom pitanju ispada redikulozno.

Ako slijedimo analizu preko traga Cui bono?, kome to koristi, ova objava sigurno šteti Škorinoj kampanji jer Radeljića, važnu osobu u Škorinu stožeru, prikazuje kao neodgovornog, neprofesionalnog, osvetoljubivog čovjeka. Ako si bio savjetnik predsjednika, da ti poslije on ne znam kakav nož zabije u leđa, ne smiješ ga poslije blatiti u javnosti jer imaš odgovornost prema instituciji, samom sebi kao profesionalcu (uostalom, zašto bi mu Škoro vjerovao da neće isto sutra raditi i njemu), a i nije džentlmenski.

No ova objava šteti i Grabar-Kitarović i sigurno nije naručena iz njezina stožera jer, da jest, ograničila bi se na to da bivši savjetnik prijeti objavom SMS-ova i mailova, a ne bi objavili jedan od njih koji je pokazuje nevjerodostojnom i smiješnom. Ovo što je objavljeno ide na štetu i Grabar-Kitarović i Škore, dakle indirektno u korist Milanovićeve kampanje. A svemu tome se sigurno nije dovinuo bezvoljni SDP, već vjetar puše odnekud drugdje.

Na tragu one – zašto mi kažeš da ideš u Krakov ako doista ideš u Krakov, znakovita je prekjučerašnja izjava Milijana Brkića kako je „HDZ uvijek spreman na sve, ali nikad nije vodio prljavu kampanju“. Da je HDZ spreman na sve, to znamo, a to da nikad nije vodio prljavu kampanju je neistina, čije isticanje upravo potvrđuje kako će voditi prljavu kampanju. A najprljavija je kad radiš protiv svog formalnog kandidata iz više razloga.

Dakle, eliminacija Grabar-Kitarović, slabljenje Stiera koji joj daje jaku potporu i dobrodošla babaroga Milanović kao predsjednik kojem bi se onda mogao suprotstaviti samo homogeniziran HDZ na osovini Plenković – Brkić. Cui bono, Occamova britva i „Zašto mi kažeš da ideš u Krakov“ kao sredstva analize primijenjena na događaje od ovog tjedana navode na taj zaključak. No bit ćemo pametniji u sljedećim tjednima i mjesecima kampanje koja se očito već zahuktala..