Tko ne priznaje hrvatski sud, ne priznaje Hrvatsku, a tko ne priznaje Hrvatsku, ne zavređuje da ga se u Hrvatskoj tretira ikako drugačije doli kao negatora Hrvatske, da ne upotrijebim neku težu i primjereniju kvalifikaciju. Kako reče AGM: Dragi gospon, naj mi rečeju, Zakaj naši ludi jesu cigani, Zakaj v Peštu našu zemlu vlečeju? - Čkomi, Bara, čkomi, mi smo frigani!
U Hrvatskoj smo se načkomili, smijemo li danas beknuti? I onima koji našu zemlu vlečeju po blatu reći nek se sad oni malo frigaju? Čovjek iz Rima ili, skraćeno, ČiR, u novinama je oklevetao i teško izvrijeđao čestitog građanina i tako ugrozio njegovo osnovno dobro, a to je čast i ugled. Oklevetani građanin, po zanimanju književnik, kao i ČiR, zatražio je zaštitu suda i sud ga je zaštitio tako što je klevetniku izrekao (relativno blagu) kaznu.
I, sada, mjesto da se ČiR posavjetuje s odvjetnikom i vidi što će dalje, on se okomio na sud i na državu u ime koje taj sud sudi. Skandal, grmi ČiR. Skandal, skandal, odjekuje po gotovo svim hrvatskim novinama. Što je uistinu skandalozno! U graji izazvanoj ČiR-ovim friganjem hrvatskog suda, kao crvena se nit provlači prijekor da je presuda zagrebačkog Općinskog suda uperena protiv slobode izražavanja i da sud nije mjesto za rješavanje sporova među književnicima. Nezaštićenog je čovjeka ČiR sredio riječima kao s oštrim noževima i kad se žrtva, nakon što je jedva preživjela obradu, uspravila i odbauljala na sud, ČiR i društvo dreknuli su da im je ugorožena sloboda izražavanja.
Sloboda izražavanja? Imaju li tu slobodu svi ili je imaju samo ČiR i oni koji našu zemlu upravo na sve strane vlečeju? Jer, ako pravo na slobodu govora imaju i drugi, zašto ČiR u svome dosadnom putopisu Naši talibani predlaže da se za druge pisce, a zbog njihovih riječi, osnuje sud viši i stroži od Haškoga? Nije li i to zatiranje slobode izražavanja? Naši ludi možda jesu cigani, ali nisu slijepci pa da ne vide da ražanj slobodi izražavanja priprema ČiR, a ne Aralica, Vuletić i Pešorda. Nisu oni njega, nego je on njih htio odvesti na sud viši od Haškoga!
On bi njima sudio zbog njihovih riječi, a o njegovim se riječima ne bi smjelo ni pisnuti! Slažem se s ČiR-ovim orkestrom: sporovima među književnicima nije mjesto na sudu. Mjesto im je u novinama, časopisima, knjigama, na tribinama, radiju, televiziji... No, mala je teškoća, u tome što takvog mjesta u Hrvatskoj zapravo nema. Tamo gdje može ČiR, a on može više-manje svuda, ne može Pešorda, a tamo gdje bi, eventualno, mogao Pešorda, neće ČiR, jer je tamo Pešorda. I gdje da se onda raspravlja, nego na sudu. Što ČiR-u, naravno, smeta, jer on je dovoljno prefrigan da zna da je najbolje kad protivnik zanavek začkomi.