Samo je jedno pitanje moglo zasjeniti ulazak Hrvatske u Europsku uniju, a ono glasi: gdje je Angela? Hoće li doći Angela? Zašto nije došla Angela? Je li se Angela naljutila na nas? Čime smo to tako rasrdili Angelu da nije došla u Zagreb proslaviti i uveličati – nadasve uveličati – naš ulazak u Europsku uniju? Je li se Angela naljutila na nas zbog notornog “Lex Perkovića” ili smo joj se zamjerili još nekim drugim postupcima kojih možda nismo ni svjesni?
Od tih se pitanja neposredno prije i poslije ulaska Hrvatske u Europsku uniju doslovce nije moglo pobjeći. Ništa drugo nije bilo tako važno kao Angela i Angelin online radni dnevnik iz kojega je bilo vidljivo da njezin raspored te nedjelje 30. lipnja i toga ponedjeljka 1. srpnja i nije bio toliko zgusnut da ne bi mogla skoknuti do Zagreba. Nisu bili važni brojni predsjednici vlada i država Europske unije koji su došli u Zagreb.
Nisu bili važni ni svi najviši čelnici Europske unije koji su došli u Zagreb. Nije bila važna ni predsjednica Litve, države koja je 1. srpnja preuzela predsjedavanje Europskom unijom, inače izvrsna političarka koja je u HTV-oj emisiji “Dnevnik plus” imala jedan od najsadržajnijih političkih nastupa koji smo čuli i vidjeli posljednjih godina. Ništa nije bilo ni izbliza važno kad nam nije došla Angela. Riječ je, dakako, o Angeli Merkel, kancelarki Savezne Republike Njemačke.
Osobnost u drugom planu
Takvo medijsko tretiranje Angele Merkel implicira najmanje tri problema koja dobro oslikavaju trenutačnu, ali i trajniju kolektivnu političku svijest nacije.
Prvo, njemačka kancelarka u hrvatskim se medijima predstavlja kao gospodarica, carica, svojevrsna papisa Europske unije. Kako se taj njezin status ne izvodi iz osobnih kvaliteta, nego ponajprije iz ekonomske, a potom i političke snage države koju vodi, hrvatski mediji i svjesno i nesvjesno promiču ionako duboko zasnovanu podjelu na hegemonijsku jezgru i periferiju Europske unije.
Jezgru čine Njemačka, Francuska i sve distanciranija Velika Britanija, prvi periferijski krug tvore Italija, Španjolska, donekle Beneluks i Skandinavija, a sve su druge članice dio drugoga periferijskog lanca. Hrvatski mediji, a uvelike zahvaljujući njima i hrvatska javnost, već su preuzeli tu sliku strukture moći u zajednici u koju su upravo ušli, svjesno prihvaćajući položaj vlastite države kao “periferije na periferiji“, nekakve ovodobne nakaradne inačice predziđa kršćanstva koje gine za one kojima uglavnom nimalo nije stalo do njega.
Zar ćemo opet početi naricati nad tim kako nas “Zapad” zapostavlja, ostavlja i ignorira unatoč tome što mu pripadamo dušom i tijelom i što smo cijeli svoj narodni vijek čeznuli za njim i žrtvovali se za njega?
Mračna strana
Drugo, u javnosti se pomno njeguje mit o povijesno duboko ukorijenjenome njemačkom pokroviteljstvu nad Hrvatskom. Pokroviteljstvo se pritom hotimice interpretira krajnje jednostrano i proizvoljno te, što je najčudnije, vrlo pozitivno kao da je status klijenta nekog moćnika nešto dobro i poželjno.
Povijesno sjećanje ograničava se na razdoblje od borbe Hrvatske za državnu samostalnost početkom devedesetih godina 20. stoljeća u kojoj je Njemačka doista imala veliku i pozitivnu ulogu.
No tu ulogu treba ponajprije pripisati ondašnjemu njemačkom kancelaru Helmutu Kohlu i ministru vanjskih poslova Hansu Dietrichu Genscheru, velikim njemačkim državnicima i političarima, a ne Angeli Merkel koja se u to doba, kao Kohlova osobna politička izabranica pristigla u Kršćansko-demokratsku uniju i svenjemačku politiku iza netom pale željezne zavjese, vješala o Kohlove skute da bi se prvom suspektnom prigodom odrekla svoga političkog mentora i velikoga njemačkog Altkanzlera.
Pokroviteljstvo Njemačke nad Hrvatskom ima, kako znamo, i svoju mračnu i zlokobnu stranu. Nezavisna Država Hrvatska stvorena je kao dio onodobnoga novoga svjetskog poretka kojim je trebala gospodariti nacistička Njemačka, a zloćudna NDH bila je njezin periferijski i provincijski prirepak sa svojima djelomice imitiranima, a djelomice autentičnim zlima.
Nema nijedne historiografske ili neke druge znanstvene knjige u kojoj se i danas ne apostrofira ta uloga Hrvatske.
Od tog se zla neće oprati još naraštaji ljudi ove zemlje. Ako već nema pameti u razmišljanjima o suvremenoj politici, trebalo bi makar mitove i stereotipe o vječnome njemačkom pokroviteljstvu nad Hrvatskom uzimati s više povijesnog sjećanja i opreza.
Afera Gotovina
Treće, Angela Merkel nema nikakve iznimne zasluge za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Osam godina njezina mandata na čelu njemačke vlade gotovo se potpuno poklopilo s najduljom i najmučnijom fazom hrvatskih pregovora o ulasku u Europsku uniju, koju su osobito obilježila dva događaja: afera Gotovina i slovenska blokada.
Nikad nijednom riječju ili postupkom Angela Merkel nije pokazala da se njezini stavovi o ta dva slučaja bitno razlikuju od stavova drugih, pogotovo najvažnijih članica Europske unije.
Afera Gotovina završila je oslobađajućom presudom Anti Gotovini na sudu u Haagu, a slovenske blokade nije smjelo ni biti da su se članice Unije, uključujući i Njemačku, pridržavale proklamiranih načela svoga djelovanja.
Najvažniji način na koji se Merkel izravno – da izravnije ne može biti – umiješala u hrvatsku politiku tijekom svoja dva kancelarska mandata bila je osobna potpora Ivi Sanaderu, optuženome i utamničenom bivšem hrvatskom premijeru i predsjedniku HDZ-a, u kampanji za parlamentarne izbore 2007. A da se Angela Merkel nije upravo tu opekla zbog miješanja u hrvatsku politiku? Da joj upravo u tom slučaju nije prisjela Hrvatska?
I zato neka Angele u Berlinu. Bavimo se mi svojim poslovima i upregnimo u njih vlastitu pamet i znanje.
bravo dečki -pokušaj ne prolaženja stranice neuspio--dakle znaju hrvati da nije imala obveze -i da kancelarka bira društvo - . i mi hrvati smo joj zahvalni što je izbijegla susret sa četničkim vojvodom tomom nikolić -presjednikom srbije--