Arsena Bauka treba pohvaliti, jer je jedan od rijetkih zastupnika koji nastoji biti duhovit, ironičan, poseban. Istina, u tome baš ne uspijeva, ali za SDP-ova zastupnika u Hrvatskom saboru i to je puno, jer ljevičari mahom pate od povijesne namrgođenosti i sebi pridaju historijsku važnost, pa su im takvi i javni istupi.
Posljednjih dana pročula se nova neduhovita Baukova dosjetka. Ironizirao je predsjednicu države Kolindu Grabar-Kitarović, u Saboru je predložio amandman po kojem bi iz proračuna trebalo izdvojiti 20.000 kuna u Ured predsjednice za novu stavku – navijačke aktivnosti i rekviziti. Naravno, predsjednicu to nije spriječilo da se koji dan poslije videom pojavi na dodjeli Zlatne lopte Luki Modriću u Parizu, a u vijestima iz Pariza u svijetu je spominjana koliko i Modrić – 80 posto tih vijesti bilo je pozitivno intonirano. Zapravo je teško zamisliti da bi bilo tko mogao imati negativan odnos prema toj gesti predsjednice države koja ovu zemlju predstavlja kao i Modrić.
Kolindu je izabrao narod a Modrića je “izabrala” njegova darovitost koju narod obožava, pa je tako Kolindina čestitka Modriću u Pariz išla istom stazom kao i hrvatski nogometni genij po nagradu. Mnogo puta je kapetan hrvatske nogometne reprezentacije izrazio svoj patriotizam, a da nije samo igrač, samo nogometaš, pokazalo se i ovaj put.
Pošto je dobio Zlatnu loptu izjavio je: “Definitivno bih odabrao Svjetsko prvenstvo umjesto Zlatne lopte. Uvijek sam govorio da su momčadski trofeji najvažniji. Uvijek bih mijenjao individualne nagrade za naslov svjetskog prvaka s Hrvatskom. Ali, nažalost, to nije tako. Ovo je važan trofej, ali bih radije naslov svjetskog prvaka.”
Hrvat je u Modriću bio jači od trenutka njegove najveće igračke slave, Hrvatska jača od Reala i njegova međunarodnog ugleda, patriotizam jači od nezapamćenih uspjeha koje je postigao sa španjolskim prvakom. Zacijelo tako misle i osjećaju i svi njegovi suigrači s kojima je u Rusiji osvojio svjetsko srebro. Nedavno sam napisao kako zapravo prave, strastvene nogometne navijače nemaju veliki europski klubovi nego reprezentacije.
S Modrićem u Madridu, Mandžukićem u Torinu, Perišićem i Brozovićem u Milanu, Kramarićem u Hoffenheimu... tamošnji se navijači ne mogu ni izdaleka tako emotivno poistovjećivati kao navijači hrvatske reprezentacije. Prema tome, i u Rusiji i u Parizu s nogometašima kao i u Lilleu s tenisačima Kolinda je bila na mjestu koje joj po dužnosti odgovara. To što se u navijanju nije suzdržavala, što je kao i svi drugi nesputano izražavala svoje veselje i osjećaje, govori također kako je u njoj Hrvatska jača od činjenice da joj je na čelu i kako je dužnost nije sputavala nego davala maha njezinu patriotizmu. I dok je, na primjer, u Lilleu uživala u igri naših tenisača kao što su uživali i televizijski gledatelji na igralištu i pred televizorima koji su je osjećali u svom društvu, ljevičari su pomno pratili svaki njezin pokret i mjerili centimetre u njezinu pomicanju ne bi li iskonstruirali priču o tome kako se namještala za kamere.
Pa što i da se namještala! Predsjednica, pogotovo ovako reprezentativna, i postoji da je se gleda kao što za to postoje i nogometaši i tenisači. I ona igra za Hrvatsku. Još nigdje nismo pročitali ni jedne riječi negodovanja sportaša s kojima je slavila i radovala se. Dapače, samo odobravanje i oduševljenje. Ali smo zato mogli gdješto pročitati prigovore što mahom svi hrvatski sportaši kad se na natjecanjima svira hrvatska himna drže ruku na srcu.
Mnogim je ljevičarima teško podnijeti što su svi vrhunski hrvatski sportaši veliki patrioti i što se taj patriotizam ne ustručavaju izraziti, pa i kad žele slušati domoljubne pjesme Marka Perkovića Thompsona. To nisu mogli činiti u Jugoslaviji, a navijači nekih nogometnih klubova, pogotovo Dinama i Hajduka, bili su pod posebnim nadzorom pa su zbog nekih skandiranja i pjesama i kažnjavani.
U tom poistovjećivanju najvećeg političkog autoriteta, predsjednice Kolinde odjevene na stadionu u kockasti hrvatski dres, s hrvatskim sportašima još ima “osvete” tim vremenima kao što za njima ima nostalgije u onima kojima smeta Kolindin patriotizam udružen sa sportaškim.
U Europi i cijelom svijetu nazočnost hrvatske predsjednice na sportskim priredbama i njezino navijanja prate se sa simpatijom, ali kad je riječ o domoljublju, ono što je za svijet normalno i poželjno za podosta je hrvatskih ljevičara grešno i neukusno. Ali neka pati koga smeta, Luka i Kolinda prvaci su svijeta!
VIDEO: Luka Modrić- Zlatna lopta je kruna sjajne karijere
I ljevicari i jugonostalgicari bi rado navijali i radovali se ali nemaju za koga , tu je problem. Nemaju ni domovine , nemaju sportskih ljubimaca , nemaju sportskih pobjednika, nemaju ni dresa ni grba ni himne i nije im lako. Prepoznaju se svojim komentarima na i na ovom forumu .