Zašto zec trči preko brijega? – upitali su Franju Lebara na polaganju ispita za lovca. Nije dugo razmišljao. – Zato jer ne može kroz brijeg – ispalio je, izazvao salvu smijeha i položio. Bilo je to prije 60 godina. Danas je Franjo, vitalni 88-godišnjak, najstariji lovac u Međimurju, a vjerojatno i u Hrvatskoj. Taj se podatak službeno ne može potvrditi u Hrvatskome lovačkom savezu. No, svi koji ga poznaju, Franju nazivaju doajenom lovstva, ali i – vinarstva. Osim što je najstariji lovac, navodi ga se i kao začetnika vinogradarstva i vinarstva u Međimurju. Ovaj put zadržat ćemo se na lovačkom stažu.
– Za lovstvo sam se počeo zanimati kao mladić iako nitko iz obitelji nije bio lovac. Otac je imao pušku radi zaštite od lopova i to je bio moj prvi susret s oružjem. Kad sam se vratio iz vojske, počeo sam se ozbiljnije zanimati za lov i pokrenuo sam s prijateljima osnivanje lovačkog društva u Štrigovi – kaže. Ne skriva da se kao “zeleni” mladić bavio i krivolovom. Kao rabšicer, kako su se nazivali krivolovci, ganjao je i u zamke hvatao zečeve, trčke i fazane. Kad je “ozakonio” svoj hobi, na tu je sitnu divljač nišanio preko lovačke puške, koja se mogla nabaviti tek početkom 50-ih godina. Prisjeća se svoga lovačkog kuma Martina Požgana, lovačke himne “Na bregu stoji lovac mlad” koju su napisali kao mladići... Nekad se pomno pazilo na izgled lovca.
– Danas vidim neke koji idu u lov u bermudama i kratkim hlačama. Lovac je u naše vrijeme nosio ispeglanu odoru, izglancane cipele i šešir s fazanovim perom. Reklo se: “Kakav si lovac, takav si i muž i gazda u kući”. Nema neki trofej na koji je posebno ponosan jer u Međimurju se uglavnom lovi sitnija divljač. Pamti srnjaka teškog dvadesetak kilograma. Jelena nema, osim ako koji iz Slovenije prepliva rijeku Muru i naleti pred pušku. Franjo već nekoliko godina zbog starosti ne ide u lov, no ne propušta ni jednu feštu. Od devet lovaca koji su 1948. godine osnivali LD Fazan Štrigova, živ je samo on.