Na prvi spomen Aljaske ljudima je pred očima hladnoća, ledeno more, medvjedi, kitovi i orlovi. Upravo u taj ambijent želio sam smjestiti jednu toplu priču kao kontrapunkt svemu što vidimo u slici – kaže pustolov i putopisac Boris Veličan uoči premijere svog novog dokumentarnog filma “Kapetan i sirena” koja će se održati u zagrebačkom kinu Europa.
Veličan je na Aljasci bio tri puta, a o svojim pustolovinama na ribarskom brodu objavio je seriju reportaža u Večernjem listu. Kad je 2011. prvi put otišao na Aljasku ostao je zadivljen ljepotom prirode ribarskog otoka Kodiaka. Otok je veličine polovice Istre, ima desetak tisuća stanovnika i četiri i pol tisuće grizlija.
– Svakoj obitelji pripada barem jedan medvjed – kroz smijeh kaže Boris i nastavlja kako je tada imao novca samo za mjesec dana pa se odmah dao na posao: počeo je tražiti zanimljive ljude za reportaže. Neko je vrijeme spavao u skloništu za beskućnike i jeo po crkvama.
– Imaju 17 crkava na otoku i većina ih nakon mise nudi besplatnu kavu, čaj, kolače i sendviče. Jako puno sam se molio, u filipinskoj crkvi, ortodoksnoj, katoličkoj, baptističkoj… imao sam čak razrađenu tablicu s rasporedom misa.
Tako je nastavio istraživati i pisati, ali jedna ga se priča ipak posebno dojmila. Ona koju je u sljedećim godinama pretočio u film. Priča kapetana Ludgera Dochtermanna.
Otac mu potopio brod
– Njegov otac Hans je u Drugom svjetskom ratu, kao zapovjednik njemačkih zračnih snaga, potopio ratni brod “Rohnu” pri čemu su poginula 1192, uglavnom američka vojnika. Bilo je to 1943. No, Amerikanci su to zataškali jer su Nijemci prvi put koristili navođenu bombu, što se nije smjelo znati. U međuvremenu je Hans ostavio obitelj i tako je Ludger izgubio oca, ali i dobio očuha koji ga je zlostavljao. Čim je mogao, Lu je stoga otišao u Ameriku i počeo ribariti. Kao iznimno vrijedan čovjek, danas je bogat. Mogli bismo reći da je ostvario američki san. Ima četvero djece, Amerika mu je domovina. A kad je 1996., nakon 53 godine, otkrivena vojna tajna o potonuću broda “Rohne”, kapetan se, u ime svog oca, otišao osobno ispričati preživjelim vojnicima, ali i potomcima onih koji su tog kobnog dana završili na morskom dnu. Bio je to vrlo emotivan trenutak, pun suza i jecaja. No, više od te priče, dojmio me se sam kapetan Lu. On nije ostavio svoju djecu, ali ga nikad nema kod kuće. Sinovi mi govore da je tata uvijek bio ili na dalekim morima ili je pripremao brod za ribolov u tim surovim uvjetima. U tome sam prepoznao djelomično svoj životni eskapizam i svoju priču…
Boris kaže kako je svaki odlazak na pučinu pustolovina koja može biti i kobna. Kapetan Lu je tijekom godina izgubio više od 40 prijatelja na moru. Brodovi tonu, što zbog velikih valova, što zbog leda, a često i zbog ljudskog faktora.
– U gradiću Kodiaku na Kodiaku postoji ribarska gostionica “Tony’s bar“. Mjesto je to gdje je Johnny Depp već dva puta došao. Zašto? Jer ga tamo nitko ništa nije pitao, nitko ga nije tražio autogram. Uživao je u društvu ribara od kojih većina izgleda poput likova iz “Pirata s Kariba”, s time da ovi ne nose maske nego zaista tako izgledaju. U tom baru na zidu su slike ribarenja, velikih ulova, mnoga lica. Nije to memorijalni zid, ali mi je kapetanov sin Shawn redom pokazivao tko je sve mrtav od tih ribara. Nigdje na svijetu, a putujem već 17 godina, nisam vidio da su čovjek i priroda izjednačeni kao tamo. Ponekad uloviš ribu i pojedeš je, ponekad padneš u more i riba pojede tebe. Aljaska, iako na sjeveru, posljednji je Divlji zapad Amerike – kaže Boris.
Prije nego što se zaputio na Aljasku bio je u kontaktu s dvojicom kapetana, ali su oni, nažalost, odavno prešli u carstvo Posejdona, zajedno sa svojim brodovima. Tad mu je jedan poznanik koji je ribario na Aljasci spomenuo kapetana Lua i tako je to počelo – ubrzo je krenuo na put s njime.
– Već prve noći dočekalo me iznenađenje. Napravio sam večeru i oko 22 legao u krevet. Nešto prije dva ujutro budi me Roby, tip kojega maskeri iz filma “Pirati s Kariba” zasigurno imaju kao model – duga sijeda kosa i brada, ponešto zubiju, kreštav glas koji mi na nečemu što nalikuje na engleski objašnjava da je moj red. Rekoh: Kakav vražji red? Tvoja smjena… voziš brod do četiri ujutro. I odvede on mene gore za kormilo i kaže: Tu ti je radar, ako vidiš da nešto ide prema nama, probudi kapetana, ovdje ti je linija kojom ploviš, kormilo… držiš pravac… laku noć! Mislio sam da je u pitanju skrivena kamera jer nemam dozvolu ni za luftmadrac, kamoli za brod od 40 metara. Kasnije, kad smo Lu i ja postali prijatelji, pitao sam ga kako se usudio dati mi u ruke brod i otići spavati. Uzvratio je protupitanjem: Jesi li vidio moju posadu? Rekoh: Da! E pa ti mi ulijevaš povjerenje!
I Lu zna pustiti suzu
Kapetan Lu je, kaže, pomalo ekscentričan lik, često na granici ludosti i genijalnosti. Svi ga vole. Mogao bi do kraja života uživati na “all inclusive” kruzerima, po hotelima…, ali se Lu kao mali zaljubio u ocean i taj ocean, koji mu je oduzeo toliko dragih prijatelja, i danas ga zove k sebi.
– Vjerujem da se radi o svojevrsnom eskapizmu, kao i u mojem slučaju. Lu je vrlo emotivan čovjek, uvijek spreman pomoći, ako treba skinut će majicu sa sebe i dati je onome kome treba. Nekoliko puta sam dirnuo u emocije i odmah je pustio suzu. Vrlo brzo ju je obrisao, ustao i izmislio neki posao na brodu.
Boris je na ribarenjima s neobičnom postavom često bio u smrtnoj opasnosti. Ipak, nikada se nije uplašio za svoj život.
– Ne! Ja se bojim emocija, ne valova, zova nimfi i Posejdona. U zadnje vrijeme ne riskiram gdje ne treba jer ne bih htio da mi se nešto dogodi. Imam kćer Marlu od 9 godina i želim je gledati kako raste. Ovaj film govori upravo o tome.
Kapetan Lu ga je potkraj 2014. posjetio u Zagrebu. Dolazi i na premijeru iako mu se, kaže Boris, fućka za film.
– Kad sam počeo raditi film primijetio sam da on to radi samo zato što je vidio da meni to nešto znači. Još nije vidio film. Zanima me kako će reagirati kad čuje ono što njegovi najbliži misle o njemu. Kad čuje ono što u životu ne želi čuti.
A kako je film timski rad, naročito ovakav pustolovni, Boris Veličan želio je istaknuti i ekipu. – Prije svega zahvalio bih se Emi Carić, montažerki, Alanu Stankoviću, direktoru fotografije jer su oni proveli puno vremena sa mnom i vidjeli me u svakakvim emotivnim stanjima. Veliko hvala koproducentima Bold studiju iz Zagreba (Borko, Saša, Duško i Mario), Sense Consultingu (Vedran Antoljak), FAGEP-u (Matko Burić), te Tomislavu Mršiću i HAVC-u.
>>Pogledajte kako se naš planet mijenjao tijekom povijesti
>>Rusija se Aljaske odrekla za cijenu koja je plaćena za sliku 'Vrisak'
Bio sam na Aljasci, radio cijelo ljeto na cruiseru, obišao sam gotovo čitav svijet, bio u preko 78 najljepših zemalja na svijetu! I mogu reći da mi je Aljaska na samome dnu....zanimljiva mi je bila samo prvi tjedan....dok nisam vidio sve od Vancouvera do Sewarda To je ujedno najsjevernija luka do koje se može regularno, sve sjevernije od toga moraš tražiti saveznu dozvolu za plovidbu!).....ma ukratko ŠODER od zemlje!....nebi tamo živio da mi daju cijelu Aljasku u vlasništvo!