Zatvoren i napušten prije dvadesetak godina: Motel tone u zaborav, spašavaju ga samo lijepa sjećanja

Krajem travnja u malom autu četvero putnika iz Zagreba uputilo se prema Senju. Bila je subota, rani jutarnji sati, kad smo se napokon isključili s autoceste na Žutoj Lokvi i krenuli lokalnom cestom dalje, a vrlo brzo prošli i sva okolna sela te došli na prijevoj Vratnik. Ponekad na tih 698 metara nadmorske visine zna biti magla, koja se spušta između dva brdašca, koja stoje s lijeve i desne strane ceste, ali taj dan magle nije bilo, a nije bilo ni bure koja krasi ovaj zavičaj. Sa svakim metrom koji je auto prolazio ispred nas ukazivala se sve šira slika, a onda je pukao pogled, a prijatelj iz Čakovca je nasmijao sve rekavši onu poznatu: "Eno moreta!". Mjesecima kasnije, svaki put kad dođem na sam Vratnik sjetim se te scene, jer tu sam uvidio koliko to more i taj pogled znače onima koji ga ne gledaju svaki dan – Senj između obronaka Velebita, a iza njega Krk, Prvić i u daljini Cres.

Predivan je Vratnik s još ljepšim pogledom – koji se najbolje vidi iz motela s lijeve strane ceste. Nakon godina i godina vožnje onuda, oronulu zgradu više ni ne primjećujem. U rijetkim slučajevima se zamislim što bi bilo kad bi bilo, ali i to brzo zaboravim, kao što je i motel Vratnik zaboravilo vrijeme, jer zatvoren je već gotovo 20 godina.

Oni koji prođu preko Vratnika mogu vidjeti uništenu zgradu prošaranu grafitima svih boja, zaraslu u grmlju i razbijenih prozora. Neki će reći da kvari pogled, ali malo tko će znati sjećanja koja čuvaju betonski zidovi.

Ovaj put nije bio sunčan dan, nit je bila subota, nit travanj, ali ideja je bila ista – s autom doći na Vratnik. Uputili smo se prema motelu Vratnik, koji je upravo navršio 51 godinu, jer sagrađen je 1973. godine, a imao je sveukupno deset soba s dva kreveta i jednim pomoćnim ležajem, ali ga je zato krasila predivna sala, s još ljepšim pogledom. No, danas tog pogleda nije bilo, jer je motel oko 15 sati popodne ogrnula magla.

VEZANI ČLANCI:

Auto smo parkirali ispod motela, na ugibalištu točno ispod potpornih stupova, a onda smo stali i gledali, jer ispred nas je bila impozantna građevina, puno veća nego što se isprva čini. Možda je zarasla, ali ni to zelenilo meni nije moglo pokvariti dojam i ideju onoga što je prije bilo. Do stepenica me odveo Josip Katalinić, nekadašnji zaposlenik u motelu, od kojeg se nije rastajao od 1976. godine, kad se tu zaposlio kao konobar, pa sve do zatvaranja objekta.

Krenuli smo se penjati tim stepenicama, koje su se nalazile odmah pokraj auta. Njih 63, koliko ih ima od dna do vrha. Bile su ispunjene granjem i mladim raslinjem, koje ometa lagodni hod. Nije bilo hladno – sva sreća – jer zimi su znale biti i zaleđene, a bile su jedini put do autobusa. Na vrhu se nalazio restoran, a etažu ispod njega sobe, do kojih su vodile unutarnje stepenice.

Staru razglednicu koju mi je Josip pokazao sad sam mogao zamisliti i u današnjem vremenu, jer sve je isto, ali drugačije. Balkon krasi ista drvena ograda kao i onda, samo je danas ofucana, a mjesta na kojima su nekada stajali stolovi sa svake strane – danas su prazna, prazna i puna stakla, od nekada predivnih i modernih velikih prozora, koja su skoro pa cijeli dan bila osunčana, sve dok se Sunce ne bi spustilo, naizgled odmah iza Cresa, a sve te otoke i grad moglo se tada gledati kroz dva panoramska teleskopa, koja je napravila tvrtka "Zrak Sarajevo". Odmah na početku balkona stajala su glavna ulazna vrata, ali mi se nismo uputili kroz njih. Produžili smo do kraja balkona, jer mi je Josip htio pokazati mjesto gdje je bio ražanj za pečenje janjetine, prvi od dva.

Kroz bočni ulaz smo napokon ušli i u zgradu. Sada je prazna, ali kroz Josipova sjećanja kao da se i ja sjećam nečega što nikad nisam vidio. Nekada je tu bio restoran, sav u hrastovini, koji nije bio monoton, jer je prva prostorija s desne strane imala malo povišeni dio, koji su malo, ali dovoljno odjeljivali stupovi. Na stropu je stajala lamperija, koja je i danas tamo, više-manje, ali na njoj nema ondašnje rasvjete. Stalo je tu i 200 ljudi, a bili su tamo vrlo često, jer tu su se održavale svakakve proslave, domjenci, maturalne i svadbe. "Proslaviti svadbu u motelu, u ono vrijeme, bilo je kao da je danas slaviš u hotelu Sheraton u Zagrebu. Na termin se čekalo i po dvije godine", prisjetio se Josip dok mi je objašnjavao raspored u sali.

Drugu prostoriju dijelila su drvena vrata s velikim staklenim prozorima. Kao i ostalog stakla, nema ni ovoga, ali okviri vrata su još uvijek tu. Par stepenica niže i bili smo u dijelu motela gdje su se održavali plesovi. I dalje se lako može zamisliti izgled te prostorije, jer šank koji ju je krasio, još uvijek je tu, samo izokrenut, prazan i nikakav. Imao je oko deset metara, pun kockastih rupa, koja su nekada prekrivala vrata i čuvala hladno piće.

Nastavili smo dalje i došli do prostorije gdje bi inače odmah ušli da je motel u pogonu, jer tu vode glavna ulazna vrata. Radi se o prostoriji s recepcijom, koja je i dalje tu, samo nije na svom mjestu, odnosno ako ju ne tražite, teško ćete ju uopće i uočiti. Stajala je, prije, odmah nasuprot ulaza, polukružna drvena recepcija, a iza nje se nalazila reljefna umjetnička instalacija. "Jednom mi je neki Nijemac ponudio 5.000 maraka da skinem dio tog djela i da mu ga dam. Odbio sam ga – mislio sam u tom trenutku da ću do kraja života raditi ovdje. Sad ju je netko skinuo i uništio, ne znajući uopće značenje", rekao mi je pokazujući dijelove koji su preostali. Lijevo od glavnog ulaza sada stoji obična rupa u podu. Tu su bile, već spomenute, stepenice koje su vodile do gostinjskih soba. Stepenice je netko otpilio s željeznih nosača i ukrao, pa u sobe ne možete više ni doći. Jedino što se vidi na dnu te rupe je stara recepcija – cijela i uspravno postavljena na krivom mjestu.

U prolazima iza recepcije nalazio se niz hodnika i prostorija koje su meni izgledale kao labirint, ali se Josip snalazio u njima kao da je još jučer tu radio i pričao s gostima. Bile su tu garderobe, muške i ženske, s tuševima i zahodima za osoblje. Gosti su imali svoje, zasebne. U jednoj prostoriji iza nalazilo se skladište za sve potrebne namirnice, a skladište za piće je bilo u drugoj odvojenoj prostoriji. Kraj restorana se nalazila i kuhinja, u tom trenutku jako moderna s mnoštvom namještaja i uređaja. Koliko je sudopera bilo i gdje su sve bili raspoređeni ne bi mogao objasniti, ali shvatio sam da ih je bilo dosta, možda i više nego što je trebalo. Šesnaest zaposlenika konstantno je radilo u motelu, a preko ljeta i više, kad bi kao ispomoć došli studenti i učenici. Za razliku od današnjih trendova, motel se nije zatvarao kad bi prošla sezona, jer radio je cijele godine, pa i tijekom rata kad je tu bila postavljena pričuvna postrojba.

U tim trenucima nije bilo lagano raditi na Vratniku. Cesta je granatirana 15. rujna 1991. godine, tri granate su pale oko motela, dvije ispod prijevoja, a jedna vrlo blizu motela, na brdašcu s druge strane gdje se i sad nalazi stari talijanski bunker iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, koji je tad i pogođen, ali nije u potpunosti uništen, pa okrugla kula s krovićem i dalje izgleda vrlo zdravo i mami turiste. Isti takav se nekada nalazio i na mjestu motela.

Motel je okružen raznim malim kućicama, a svaka je imala svoju ulogu. U jednoj se nalazila struja za motel i ona je spojena s njim, a u drugoj odmah pokraj nje nalazila se mala klaonica, nešto što nije baš svakodnevna pojava u ugostiteljskim objektima. U jednoj od njenih prostorija nalazio se i drugi ražanj za pečenje janjetine, jer, kad bi padala kiša, onaj na terasi nije bio uporabljiv. Sad se tu nalazi i toranj, telekomunikacijski, građen početkom tisućljeća, a Josip je objašnjavao kako su radnici i danima znali čekati da bura u potpunosti stane puhati kako bi s dizalicom mogli sastavljati nove dijelove.

Od tornja i motela u šumu iznad vodi cesta. Tom cestom smo se popeli oko 30 metara iznad i tamo smo ušli u malu prostoriju, malu samo izvana, jer unutra je imala veliki podzemni bazen u kojem se nekada nalazila voda korištena u motelu. Ona je prirodnim padom dolazila do motela i postizala je tlak od tri bara, a jedan dio cijevi je bio iznad zemlje. Mali zglob od pedesetak centimetara bio je dovoljan da voda zaledi u zimskim mjesecima, pa ju je ponekad trebalo oblagati raznim sredstvima kako bi se to spriječilo.

Kad se 2005. godine motel zatvarao Josip je ostao zadnji. U inventuri je predao 960 komada bešteka, 68 ovala, 60 jušnika, ugostiteljske aparate i namještaj, sve što će kasnije biti ukradeno, kad ljudi shvate da od novog otvaranja vrata neće biti ništa. Motel je prodan varaždinskoj tvrtki Coning u vlasništvu Radimira Čačića, a kasnije u stečajnom postupku dobio je i nove vlasnike – tvrtku Ergasia koja djeluje u okviru korporacije Oportunitas Group LTD, a čiji je direktor Rikard Fuchs.

Još 2020. godine je Fuchs rekao kako očekuje da će konzultanti do veljače 2021. godine izraditi studiju o budućem hotelu i njegovim sadržajima, a da bi "radovi na hotelu mogli krenuti na proljeće 2022. godine", nakon što se dobije dozvola za gradnju i upozna lokalna samouprava.

Prošle su dvije godine otkad su radovi trebali krenuti, a četiri godine otkad je motel dobio nove vlasnike. Sve se čini kako će i ta ideja izblijedjeti u vremenu, a motel Vratnik će nekima i dalje biti „ruglo na Velebitu koje kvari predivnu sliku“. Za Josipa Katalinića on će ostati kolijevka sjećanja, čije stanje ga danas boli. Kad sam ga na kraju upitao kako se osjeća kad ga vidi u ovakvom stanju, odgovorio mi je kratko: „Lakše mi je kad ga ne gledam“.

GALERIJA Slavni motel na Velebitu sablasna je ruševina: Kroz razbijene prozore huči vjetar, iz njega su iščupani i radijatori