Nekada je Hrvat strepio od Udbe. Danas strepi od poslodavca. Koji je strah veći?

Pred nama je veliko, svehrvatsko prizorište zvano izbori, to jest izvori. Odnosno tučnjava za izvore. I sve me sjeća jednog davnog dokumentarca, također o izvorima. U toj afričkoj sušnoj pustari, izvori nisu uvijek na istome mjestu. Prvi i gotovo jedini koji ih otkriju su majmuni, a oni po cijenu života to ne žele otkriti žednim domorocima. Inteligentni domorodac ne troši snagu uzalud tržeći izvor, već stane u pustari graditi neku, mravinjaku nalik, šuplju, glinenu tvorbu.

Ne prođe dugo kad se na uzvisini prikuči majmun kojega silno zanima o čemu je riječ. Prije nego li zatvori šupljinu, čovjek na sredinu stavi jabuku, da bi potom na građevini ostavio tek jednu usku rupu. Majmun i čovjek tad izmijene uloge. Čovjek se povuče na uzvisinu i promatra, a majmun silazi na poprište. Znajući da je unutra jabuka, zavuče ruku i uspije zgrabiti voće. Ali rupa je preuska da bi izvukao plijen, a majmunu se jabuka suviše sviđa da bi je pustio. I ta dvojba traje satima, sve dok iznemoglu životinju ne svlada žeđ, e da bi napokon ispustila jabuku i pohitala se napiti na tajnom izvoru, otkrivši ga tako čovjeku.

Hrvatskim biračima, međutim, ne treba čak ni mamac obećane jabuke, da bi one vječno žedne odveli do vrela javnog novca. Blistava pobjeda u Domovinskom ratu protiv divljačke agresije koja nije prijetila samo granicama i teritoriju, već golome opstanku, neprijeporni je temelj hrvatske države. No problem je u tome što se u ovih četvrt stoljeća nije odmaknulo mnogo dalje od temelja, na kojemu buja divlja i privremena gradnja nesretnih i nesvrhovitih građevina i nastambi, lažnih dvorova, apartmanskoga kiča. Na ta zdanja po privatnoj mjeri, neukusu i potrebi grabežljivih privatnih vojski prerušenih u stranke koje legalno osvajaju vlast, nasrću bageri nekih drugih i novih privatnih vojski, koje će i opet pozivajući se na neupitnost temelja, za sebe i svoje graditi sve ispočetka, i sve privremeno.

U davnim je vremenima pobjednička vojska imala običajno pravo na trodnevnu pljačku i bezakonje, a u nas je to pravo trajno, ali se ne odnosi na pobjedničku vojsku, koja je svojom hrabrošću i žrtvom stekla pravo na PTSP i suicid, već je neprijeporno pravo trajne pljačke pripalo onima koji su u vremenu gradnje temelja bili negdje drugdje. U svakome slučaju na pravome mjestu koje se nije zvalo prva crta. No, iscrpe se naftna polja, plodna zemlja, rudokopi, presuše izvori. Ali nema izgleda i nade da bi ovaj naš izvorni hrvatski perpetuum mobile divlje gradnje i divljega rušenja, s pljačkom kao trajnom vrijednošću, ikada mogao okončati. Jer se još uvijek dade iščeprkati i blaga i dragocjenosti. „Quod non facerunt barbari, facerunt Barberini. /Što nisu učinili barbari, učinili su Barberini/, izreka je barkonih Rimljana ogorčenih na papu Barberinija i njegovu obitelj koji su brončane grede i vrata slavnoga rimskoga Panteona dali pretopiti načinivši od njih baldahin u bazilici svetoga Petra i topove na obližnjoj tvrđavi Sant’Angelo. Osobno sam na strani pape Barberinija.

Tek je građansko 19. stoljeće osvijestilo ono što se naziva kulturnom i povijesnom baštinom, a do toga su doba sva nova vremena razvaljivala dobra onih prijašnjih. Povrh svega, broncu Panteona u papinski je baldahin pretvorio genijalni Bernini, a od iste bronce izliveni topovi služili su za obranu i bazilike i pape i baldahina, i vjere od plaćeničkih pljačkaških vojski. A u koje su to baldahine kojeg genijalnog Berninija izlivene dragocjenosti naših bivših vremena? U jahte, vile, bankovne račune, apartmanska naselja, u bahatost, bezobraštinu, neukus i primitivizam. Ali ni te dragocjenosti ruševina nisu posve dovoljne bujajućoj populaciji raznorodnih nesita koji su se odavno okrenuli nepresušnim izvorima hrane, a to su one nepregledne tisuće siromašnih, naivnih i trajno sretnih ostvarenjem sna od devet stoljeća, koji i dalje vjeruju u temelje i sanjane vele dvore blagostanja i sreće, da su pokorno i zauvijek spremni plaćati one koji uporno tvrde da su izabrani slobodnom i narodnom voljom.

Te nepregledne tisuće obespravljenih ponizno se i ustrajno postrojavaju pred glasačkim kutijama, ne shvaćajući da zapravo ni o čemu ne odlučuju. Sve se i ne čini posve beznadnim dok postoje čvrsti temelji koji se zovu samostalna i suverena država. Ali ni oni nisu konzervirani prema propisima struke i teško odolijevaju. Ne zubu vremena, već očnjacima gladnih bogatstva i moći. Svatko od njih izbijajući gromade iz temelja misli da to nitko neće ni primijetiti, neće baš taj moj jedan prisvojeni kamen koji ugrađujem u svoj kaimanski račun, u svoju karijeru, pa neće to narušiti statiku. I tako se temelji lagano krckaju, drobe, odvoze tajno noću i javno u pol bijela dana, taracaju se pristupne ceste hotelskih resorta, obziđuju bazeni, dograđuju pristaništa za jahte.

Doista je tmurno osvijestiti da u četvrt stoljeća, osim blistavosti pobjede u Domovinskom ratu i stvorene države, ni u čemu, baš ni u jednome području ljudskoga života, od zakona i ustanova do prava i pravde, od znanosti do gospodarstva i umjetnosti, nismo uspjeli stvoriti ništa vrijedno dubljeg i važnijeg spomena, osim rijetkih utjeha sportskih veleuspjeha pod državnim barjakom. U „genetskom ruletu“, kako je nepredvidivu igru biološkoga nasljeđa nazvao jedan hrvatski znanstvenik, nikada ne znaš što će te zadesiti. Hoćeš li od oca naslijediti njegov matematički talent ili samo prijeku narav. Hoće li te od majke zapasti njezina mašta i spisateljski dar ili njezine srčane slabosti. Ali u nasljeđima povijesnih razdoblja i povijesnih sustava, ljudska bića nisu objekti, već slobodnom voljom i odlukom mogu odabirati ono najbolje.

Kako nam je uspjelo od toliko žuđenog kapitalizma probrati samo njegove užase? Kako nam je pošlo za rukom uzeti samo njegovu okrutnost, bahatost, nemilosrđe bogatih i moćnih prema bijednima, a ne slobodu i mogućnost da vrijedan i darovit mlad čovjek na tržištu nađe svoje mjesto pod hrvatskim, a ne pod irskim suncem? A ljudska prava i slobode? Radije nemojmo po tome razgrnuti kako valja, jer malo će se u tome toga pronaći. Jedina sloboda običnog hrvatskog čovjeka, rabim tu sintagmu jer mi smo po mogućnosti trpnje i podnošenja doista posebna vrsta ljudi, jest da svake četiri godine ubaci glasački listić za jednu ili drugu skupinu grabežljivaca.

Količina straha koju osjeća pred poslodavcem, da neće dobiti ni svoju bijednu plaću, da će raditi sedamnaest sati dnevno, da vlasnika života svoje obitelji i sebe ne smije krivo pogledati, da se ne smije ni pristojnim pitanjem pobuniti jer će biti najuren kao pseto, ta količina straha dala bi se ravnopravno mjeriti s količinom straha od Udbe i komunističke represije. Kad bi postojala neka golema vaga s kraja na kraj prelijepe nam i jedine domovine, pa kad bi se mogao izvagati sav taj Onaj i Ovaj strah, teško bi bilo predvidjeti na koju bi stranu prevagnulo osim prema saznanju da su nam očigledno strah i ropstvo suđeni.