Prijedlog da se „bunjevački“ jezik uvede kao još jedan službeni jezik u Subotici, a onda i zahtjev Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV) da se hrvatski jezik proglasi službenim jezikom u Vojvodini, izazvao je pravu lavinu reakcija, ali i prijetnji u Srbiji. O toj inicijativi, ali i prijetnjama upućenim čelnicima vojvođanskih Hrvata, razgovarali smo s predsjednicom HNV-a Jasnom Vojnić.
Hrvatsko nacionalno vijeće predložilo je uvođenje hrvatskog jezika kao službenoga na području cijele Vojvodine. Kako je došlo do toga?
Došlo je tako što su Hrvati u Srbiji zbog deprivacije lagodnog života izoštrili čula, razvili sluh za prepoznavanje prilike i nagomilali elaborate s potrebama kako bi se zajednici, kada se ukaže prilika, osigurao barem, ako ne lagodan, onda prosječan život. Naime, zajednica „novobunjevaca“, koju je kreirala država Srbija, pokazala je interes da se „bunjevački jezik“, odnosno izobličeni stari bunjevački govor koji prema svim jezikoslovcima nema nikakve osnove da bude na razini jezika, u Subotici uvede kao četvrti jezik koji će uz srpski, mađarski i hrvatski biti u službenoj uporabi. Ovo je presedan, jer je prema Zakonu o službenoj uporabi jezika i pisma u Republici Srbiji potrebno 15% pripadnika neke zajednice da bi se jezik uveo kao službeni u toj lokalnoj samoupravi, a „novobunjevaca“ u Gradu Subotici ima tek 9,57%. Nakon instaliranja principa pozitivne diskriminacije posve logičan korak bio je zahtjev Hrvatskog nacionalnog vijeća da se isti princip primijeni i na hrvatskoj zajednici (starim i pravim i Bunjevcima i Šokcima) – u općini Apatin gdje nas ima 10.42%, općini Bač 8,39% i Gradu Somboru 8.23%.
Što uvođenje bunjevačkog jezika, kao još jednog službenoga jezika u Subotici, znači za tamošnju hrvatsku nacionalnu manjinu?
Inicijativa za njegovo uvođenje samo je još jedan u nizu dokaza favoriziranja umjetno kreirane zajednice radi strateškog razbijanja hrvatskog korpusa. Osim toga, svjedoci smo dugogodišnjeg nejednakog tretmana – npr. manifestacija „Dužijanca“ Hrvata Bunjevaca koja traje tri mjeseca financirana je sa sedam puta manje sredstava od „novoDužijance“ koja je nastala prije nekoliko godina i traje samo jedan dan, predstavnici vlasti na manifestacijama Hrvata Bunjevaca pojavljuju se gotovo u rijetkim slučajevima, a na manifestacijama „novobunjevaca“ drže vatrene govore kako su Bunjevci dio srpskog naroda i sl.
Što bi hrvatska zajednica u Vojvodini dobila s time?
Dobila bi dokaz da se sadašnje vodstvo države Srbije odlučilo na europski put i da su napravljeni otkloni od tridesetogodišnjih strategija uništavanja multikulturalnog bogatstva Vojvodine, odnosno Srbije. Kao i to da ne moramo imati širom otvorene oči i brinuti se da bi u budućnosti slična sudbina mogla snaći i Hrvate Šokce.
Nakon zadnjih događaja pojavile su se i prijetnje upućene pripadnicima hrvatske nacionalne manjine. Kome su one upućene, jeste li to prijavili policiji i imate li kakvih povratnih informacija?
Prijetnje nažalost nisu nova stvar, no one su, istina, nakon istupanja Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i Hrvatskog nacionalnog vijeća na crtu obrane dostojanstva Hrvata u Srbiji, uvelike pojačane. Institucije koje bi morale stati u obranu svih građana Republike Srbije na žalost nikada do sad nisu adekvatno procesuirale počinitelje, a da ne idemo korak dalje i kažemo da bi predstavnici vlasti trebali osuditi takve incidente, kao što je to slučaj u Hrvatskoj. Prijetnje na društvenim mrežama odavno zanemarujemo, iako bi se neke od državnih institucija i time morale pozabaviti. Ono što smo sada prijavili jesu prijetnje na osobne profile i e-mail adrese upućene predsjedniku DSHV-a i meni osobno. Ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman poslao je oštru notu, zahtjev za procesuiranjem, pružanjem zaštite kao i zahtjev da ministarstvo vanjskih poslova Republike Srbije izvijesti o postupanju po zaprimljenim prijavama. Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Beogradu također je uputilo zahtjev za reakcijom i adekvatnom zaštitom. Hoće li Republika Srbija konačno pokazati da „Dara iz Jasenovca“ ipak nije imala za cilj proizvesti ovoliku količinu bijesa među malobrojnijim, ali glasnijim pojedincima te ohrabriti brojniju većinu onih koji još uvijek vjeruju da s Đorđem Balaševićem nije sahranjena nada u mogućnost suživota naših dvaju naroda, ostaje nam tek vidjeti.
Što je s poštovanjem prava hrvatske nacionalne manjine u Vojvodini? Što je realizirano, a gdje i dalje ima problema?
Ide nabolje. Susreti s predsjednikom Vučićem svaki put urode zatvaranjem nekog otvorenog pitanja – otkup dijela rodne kuće bana Josipa Jelačića, prostor za hrvatsku zajednicu u Beogradu, proširenje mreže škola…. U protekle dvije godine dobili smo više nego u zadnjih dvadeset. No problemi se i dalje i još uvijek kriju u osnovi, odnosno korijenu – ne postoji iskrena želja da se odmakne od prošlosti, naručuju se filmovi koji povećavaju antagonizme između Srba i Hrvata, ne osuđuju se oni koji zastrašuju hrvatsko stanovništvo u Srbiji, nego se naprotiv upošljavaju osobe s takvim zadaćama, provode se politike sprečavanja razvoja, postoji strah da će se Hrvati u Srbiji „okuražiti“ (kako navode u nekim medijima) i da će tražiti “kruha preko pogače”, razbija se hrvatski korpus različitim strategijama, ne poziva se “za stol” čak ni kada se o nama radi… I da ne zaboravim najvažnije – Hrvati u Srbiji još uvijek nisu uključeni u procese donošenja odluka! Čini se nekad da se s banom u Petrovaradinu ili Matošem u Beogradu pokriva nedostatak iskrene želje da se odmaknemo od prošlosti, sazremo kao društvo, osudimo sve što treba s obje strane i pokrenemo snagu i volju u ljudima koji samo žude za normalnim životom.
Ima li realnih šansi za uvođenje hrvatskog jezika kao službenoga u Vojvodini?
U administrativnim tijelima Autonomne pokrajine Vojvodine odlukom Skupštine iz 2003. godine hrvatski jezik uvršten je u službene jezike, a to je na snazi i danas. Pitanje je primjene na institucije čiji je osnivač pokrajina, što neke „starije“ zajednice kao npr. Slovaci imaju.
opet Balašević ! Pa dajte mu konačno mira ! Kaj je on bil, nekakav čudotvorac ?