Dosadna, hladna kiša nad Jajcem zavlačila se u kosti, jednog od onih jesenskih dana koje je najbolje prespavati. Pa ipak, Jasmin i Siniša ne daju se oneraspoložiti te zbijaju šale. Prvi od njih dvojice, Bošnjak, dugi niz godina boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) četvrtog stupnja, onaj drugi, bosanski Srbin, stopostotni je ratni vojni invalid.
Početkom 90-ih nisu se poznavali, osim što su na bihaćkom ratištu, na predjelu Alibegovića kosa, jedan drugoga držali na nišanu. Jasmin Osmankić iz Bihaća ratovao je u odori Armije BiH, a Siniša Mijanić iz Šamca u odori Vojske Republike Srpske. Ovaj potonji prima invalidsku mirovinu, koju mu je “osigurao” onaj prvi. “Da te ja nisam roknuo, bio bi ti hljeba gladan”, veli mu Bošnjak pa se obojica valjaju od smijeha. Dakako, metak koji je pronašao Sinišu i osudio ga doživotno na štake nije bio Jasminov te danas, gotovo 30 godina kasnije, ova interna crnohumorna zezalica često zbunjuje okolinu, no njima pomaže zacijeliti ratne rane.
Dvojica nekadašnjih vojnika dio su skupine od 40-ak veterana sa svih nekoć sukobljenih strana koji su se u organizaciji Centra za nenasilnu akciju (CNA) proteklih dana našli u Jajcu. Ova mirovna udruga osnovana je još 1997. godine u Sarajevu, a danas osim sarajevskog ima i beogradski ured.
Proteklih godina rade na “izgradnji trajnog mira na području bivše Jugoslavije kroz promociju kulture nenasilja, dijaloga i izgradnje povjerenja među pojedincima i grupama, te na konstruktivnom suočavanju s prošlošću kao jednom od ključnih faktora izgradnje mira”, što navode kao svoju misiju. Ohrabruju na dijalog veterane koji se okupljaju nekoliko puta godišnje, u nekoliko država, gdje posjećuju mjesta stradanja, komemoriraju, pale svijeće, šute u tišini ili pak mole za duše nekadašnjih vojnika, neovisno o naciji, o oznakama na odori.
Bivši ratnici Hrvatske vojske (HV), Armije BiH, Vojske Republike Srpske (VRS), Jugoslavenske narodne armije (JNA) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) dosad su obišli 20-ak gradova u BiH, Hrvatskoj i Srbiji: Ahmiće, Srebrenicu, Aleksinac, Varivode, Veliku Kladušu, Vlasotince, Lipik, Pakrac, Daruvar...
Čestitaju božiće i bajrame
Posljednje u nizu mjesta susreta bilo je Jajce, gdje su veterani najprije položili cvijeće na spomen-obilježje poginulim braniteljima HVO-a i spomen-obilježje šehidima i poginulim borcima Armije BiH u središtu Jajca. Potom su posjetili Bravnice, selo gdje su stradali civili srpske narodnosti, pa Plivsko jezero gdje su se poklonili pokraj spomenika poginulim pripadnicima HV-a, virovitičke 81. gardijske bojne. Naposljetku su u nedalekoj općini Jezero odali počast i ubijenim bošnjačkim civilima, među kojima je bio i veliki broj djece, da bi za mnoge potresan dan završio obilaskom spomen-obilježja poginulim pripadnicima HVO-a na Ćaninu Polju.
Jedan od preživjelih pripadnika ove vojske je i Stanislav Krezić, Hrvat iz Mostara, koji je pet mjeseci proveo u zatvoru u kojem je zvjerski zlostavljan. Nakon završetka rata Stanislav je otvorio kafić na čijem je zidu bio obješen portret Ante Pavelića.
– Stavio sam poglavnika da se odmah zna kamo si došao, ne zato što sam ja njega cijenio, nego zato što sam znao da ga ovi drugi mrze. Kada u kafić uđu Bošnjaci ili Srbi, oni nisu bili posluženi. Bio sam pun bijesa, ni na Stari most nisam išao jer je “njihov”. A onda s godinama brat se morao odseliti iz Mostara jer se oženio muslimankom, otišli su u Ameriku. Tu sam se prvi put zapitao neke stvari, a duboko u sebi znao sam da pravim grešku – kaže nekadašnji pripadnik HVO-a dodajući kako je proces u njemu trajao dugo, a pomoglo je i pogledati pokoju televizijsku političku emisiju u kojoj su se mogla čuti drugačija mišljenja.
– Kada sam došao u kontakt s drugim veteranima, vidio sam da pate i drugi. Problem je što uvijek mislimo samo na ono što se nama dogodilo, što nema empatije za druge etničke grupe. Pobijedio sam vlastitu mržnju kada sam konačno u neprijatelju s druge strane osvijestio čovjeka – kaže danas Stanislav.
S nekima od veterana nekoć suprotstavljenih vojski u međuvremenu je postao prijatelj. Kada se ne vide, porukama si čestitaju božiće, bajrame, uskrse… Postali su “braća po oružju”. Ako se boksači nakon meča mogu zagrliti, zašto ne bi i oni, pitaju se.
– Ideja je da ratni veterani, koji su jučer bili neprijatelji, odaju poštovanje žrtvama, da se priključe obiteljima žrtava, da zajedno položimo cvijeće na spomen-obilježje. Mislimo da takvim činom stvaramo bolju atmosferu, da radimo na izgradnji povratka izgubljenog povjerenja te da šaljemo drugačije poruke. Bivši borci koji imaju direktno iskustvo rata i jesu svjedoci tog užasa, isto tako mogu biti i aktivni sudionici, akteri izgradnje mira i povjerenja – kaže Adnan Hasanbegović, bivši pripadnik Armije BiH.
– Danas smo došli u Jajce da obiđemo spomenike i mjesta stradanja, da odamo počast svim žrtvama. Nas 40-ak ratnih veterana smoglo je snage da se suoči sa svim onim što rat jest, sa svim stradanjima i s našom ulogom u ratu. Nažalost, ne možemo se vratiti u prošlost i promijeniti neke stvari, ali osjećamo potrebu i odgovornost da radimo na tome da nikada više rat ne bude opcija...
Veteranima se obratio i domaćin Darko Samardžić, predsjednik Hvidre Jajce. – Mi se trebamo suočiti s prošlošću i gledati u budućnost, moramo barem našoj djeci stvoriti bolju budućnost. Ja sam ovo podržao u svoje ime, nadam se da većina ljudi koji su sudjelovali u ratu misli da trebamo ići ovim putem. Danas smo obišli spomenike gdje je mladost ginula i ja, kad stanem pored tih spomenika, mogu samo reći da mi je žao života i da se nadam da se takvo nešto nikad neće ponoviti i da naša djeca više nikad neće morati ratovati – kazao je Samardžić.
“Voda četnike po županiji”
Većina ovih veterana prošla je tzv. treninge mira, među njima i Novica Kostić s juga Srbije koji je nakon pet dana ratovanja u Hrvatskoj teško ranjen.
– Imao sam 30 godina, ali sa mnom su bili momci od jedva 20, koje je netko s odsluženja vojnog roka preko noći odveo u rat koji nikome nije bio jasan. Ni ja ne znam što sam tamo tražio. Moja je kuća od Karlovca, kamo sam išao u rat, udaljena nekih 800-900 kilometara, koga sam ja i od koga branio? Netko dođe i kaže: imate obvezu Ustavom braniti neku zemlju, za koju se ja danas jedva sjećam da je postojala – kaže veteran JNA Novica Kostić dodajući kako je “imao malo žešći problem” u Srebrenici.
– Je li u Srebrenici bilo genocida ili nije? Ja sam kao čovjek u svoje ime rekao da je to i više od genocida, da je to golgota jednog naroda, ali to je stvarno emotivno teško jer znate da su ti zločini činjeni u vaše ime, da to su učinili neki Srbi – kaže Kostić. Uistinu, pružiti ruku nekadašnjem neprijatelju, priznaju svi odreda, nije bilo nimalo lako.
Među njima je i bivši hrvatski branitelj Saša Premec iz Daruvara.
– Kada su mi predložili ova druženja, to je za mene bilo nepojmljivo. Rekao sam da nema teorije da prisustvujem i sjedim s tim ljudima za istim stolom. Ali kako se primicalo vrijeme prvog sastanka, mene je to kopkalo. A onda je moj predsjednik Hvidre Daruvar pristao, on koji je dva puta ranjavan u ratu i kojem su oca pogubili na mučan način. I tako sam pristao iako mi nije bilo lako odlučiti se na to i sjesti s njima. I ovi susreti mi i danas baš teško sjedaju na želudac, moram priznati. Tu treba veliki odmak u godinama, vremenski – kaže Saša Premec.
– Od prvog dana u Domovinskom ratu postavljen sam za vojnika pješačkog voda i vidio sam da rat iz ljudi izvlači i najbolje i najgore. Ja sam možda prvih godina bio dosta isključiv prema pripadnicima srpske manjine jer sam smatrao da su se naši sugrađani, s kojima smo išli u školu i radili zajedno, odmetnuli u vojsku RS-a, da su nas izdali na najgori mogući način. Ali s godinama čovjek sazrijeva, neke se stvari smiruju, trezvenije se gleda – kaže Saša dodajući kako Hrvatska vojska jest “jedina pobjednička vojska”, ali da je upravo to loše utjecalo na hrvatski stav prema ostalima. Zbog toga možda nismo spremni napraviti nikakve ustupke, smatra, a politika to hrani i koristi da podiže tenzije.
Ni većina njegovih suboraca, pokazalo se, nije spremna na ustupke. Kada su veterani svih vojski u rujnu 2016. posjetili Daruvar, Pakrac i Lipik, domaćin susreta Željko Špelić, umirovljeni časnik Hrvatske vojske, angažiran u obrani Hrvatske od prvih dana, dva mjeseca je bio izložen na Facebooku svakodnevnim uvredljivim napadima dijela nekadašnjih suboraca “jer voda četnike po županiji”, a potom je i službeno “napadnut” na skupštini udruge branitelja oboljelih od PTSP-a.
Predstavnici Centra za nenasilnu akciju (CNA) potvrđuju da mirovni proces najsporije teče upravo u Hrvatskoj. No novinarima su objasnili kako proces pomirenja ne podrazumijeva opraštanje nedjela drugim ljudima, jer je oprost osobni čin i ne može ga se činiti u ime drugih, te da se radi o suprotstavljanju narativu u kojem se krivica za zločine prebacuje na cijele narode.
U Centru je aktivno 11 djelatnika iz Sarajeva, Zagreba, Podgorice, Beograda, Sombora, Zenice i Zavidovića, a dio aktivista iz rata vuče i svoje osobne traume. Jedna od njih je i Zagrepčanka Davorka Turk, koja je prije sedam godina dala otkaz na HRT-u i doselila se u Sarajevo. Podrijetlom je Vukovarka, ratna stradalnica: jedan joj je stric ubijen na Ovčari, a druga dvojica završila su u srpskim koncentracijskim logorima. Možda upravo i stoga, javila se na trening izgradnje mira u CNA, radeći na zacjeljivanju svojih i tuđih ratnih rana.
– Odlaskom na sva mjesta stradanja, bez obzira na stranu, šaljemo poruku da nikog ne omalovažavamo i da cilj nije da se netko osudi, a drugome oda priznanje, već da smo okupljeni oko žalovanja za gubitkom svakog ljudskog života i da smo ujedinjeni u opredjeljenju da se rat, nepravde i stradanja ne ponove – poručila je, u ime Centra za nenasilnu akciju, Davorka Turk.
Ne vjerujem u tu pricu, ljudi se mogu pomiriti, ali u politickom Sarajevu lezi guja koja to iza zavjese sve promatra. Jos kada cujes Bakira Izetbegovica, da izjavi za medije da Bosnjaci moraju nastaviti politiku Alije Izetbegovica, sve ti je kristano jasno.