U HDZ-u nema junaka koji bi se, uz Andreja Plenkovića, uključio u utrku za izbor novog šefa stranke. Teoretski još postoji mikronska mogućnost da na kandidaturu uspiju nagovoriti Zlatka Hasanbegovića, no to će ići jako teško jer on shvaća da njegovu kandidaturu i po mogućnosti pobjedu najviše žele – Zoran Milanović i SDP.
Što se rujanskih parlamentarnih izbora tiče, SDP bi se puno komfornije osjećao kada bi HDZ vodio Hasanbegović, a bude li to Plenković, morat će voditi “sofisticiraniju” kampanju. Plenković jednostavno ima veći “kohezivni” kapacitet i računa se da bi HDZ dobio više glasova s njime nego s Hasanbegovićem na čelu. U HDZ-u se nikako ne mogu koncentrirati na dvije stvari odjednom, na izbor šefa i parlamentarne izbore. Pa će, izgleda, stradati unutarnja demokracija. Ne nađu li nekog “zeca” u zadnji čas, 17. srpnja će se članovi HDZ-a opet naći pred “dvojbom” – koga zaokružiti na listiću sa samo jednim kandidatom?
Ne bude li protukandidata, HDZ gubi i besplatnu medijsku pretkampanju za parlamentarne izbore jer, kada bi Plenkoviću netko disao za vrat, mediji bi pokazali veliki i svakodnevni interes za izbore za šefa HDZ-a. Kao što su ga iskazivali kada se pripremao unutarstranački boj SDP-ovih Milanovića i Komadine. Bude li Plenković jedini kandidat, mediji će jedva pribilježiti da je uopće i postao predsjednik. Tako bi peti po redu lider HDZ-a (Tuđman, Sanader, Kosor, Karamarko) mogao biti izabran uz mikronski legitimitet.
Prema atmosferi koja se oko njega stvara (svi koji odustanu od kandidature kažu da je Plenković najbolji izbor), sve već nalikuje na jednu veliku aklamaciju. HDZ je već jednom tako “izglasao” novog šefa, Jadranku Kosor, dakle klicanjem izaslanika bez prebrojavanja glasova. Završi li Plenković bez protukandidata, jednostavnije bi bilo ne trošiti na izbore s jednim imenom na listiću, nego da se izaslanici okupe u Lisinskom i Plenkoviću dovoljno jako kliču. Listić s jednim imenom ili klicanje, svejedno. Legitimitet je tu ionako podjednak.
Ili netko želi razdor u HDZ pred izbore za Sabor.