Od pobjede Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima prošlo je već 10-ak mjeseci, no neke iznova čude pojedine, kako tvrde, “političke metamorfoze” Milanovića predsjednika. U odnosu, valjda na onog Milanovića premijera. Tako oni danas vjeruju da je Milanović otklizao udesno jer je došao na promociju filma o Miodragu Demi, a sutra će se iščuđavati jer se žestoko zalaže za čuvanje prava Hrvata u BiH, što je, valjda opet “desničarski” stav.
Milanović je u svoje premijersko vrijeme radio i jače stvari, kada se iznenada pojavio u Mostaru kako bi zaštitio tamošnje Hrvate, ali i ohladio ih jer je prijetio oružani sukob kada su kvaziantisistemski prosvjednici počeli paliti zgrade hrvatskih institucija. Milanović je bio šef SDP-a i ljevice, no on je, kako bi to rekli Hrvati, onako ispod glasa, još u bivšem sustavu “nacionalan”.
Svi su politički lideri Hrvata tada morali biti u Partiji, ali oni koji su bili za nastavak gradnje autoceste do Splita, za održavanje Univerzijade i gradnju kapitalnih sportskih objekata u Zagrebu – bili su “nacionalni”. I to jest ono što se stječe kod kuće, u obitelji, ili se – nije steklo.
Da je Milanović čvrst kada su neke nacionalne teme u pitanju, znali su i oni birači iz “desne” kvote koji su glas dali “ljevičaru”. Kalkulirati sada da se Milanović “grebe” kod desnog biračkog tijela jest presmiješno, s obzirom na to da su pred njim još više od četiri godine vlasti i ne mora se “grebati” uopće.
Druga teza, da je Milanović, ustvari postao ako ne jedina, a ono jedina dovoljno jaka da bude stvarna politička oporba Andreju Plenkoviću i njegovoj Vladi, e tu već ima “dima”. Kad je već, naime, predsjednik države, onda, očito smatra, ponašat će se u skladu s očekivanjima većine birača da je posao predsjednika da s Pantovčaka na sve načine “vadi mast” Vladi. Pa to Milanović sada i radi, a da mu to ne pada teško, vidi se iz njegove neglumljene sreće kada uspije “iziritirati” Plenkovića i njegove.
Istina, kada je riječ o nacionalnoj sigurnosti i sjednici VNS-a, mogli bi to rješavati i bez javnog konflikta, jer tako je uobičajeno. Problem je, pak kako Milanovića svesti na – uobičajeno. Kad mu je to, uglavnom, toliko dosadno.
Predsjednik je iznadstranačan, on je predsjednik svih Hrvata