Nema posljedica za političko kadroviranje. 'Ah, kad je politika ionako prljava'

Skandal koji je izazvala snimka telefonskog razgovora između dojučerašnje zamjenice ravnatelja jedne od najvećih hrvatskih bolnica i ministra zdravstva, međusobne optužbe za ucjenjivanje i prijetnje te neovlašteno snimanje više zvuče kao scenarij kakve sapunice ili bar bizarna vijest iz nekog dalekog svijeta čiju vjerodostojnost pristojni čitatelj i ne bi uzeo baš zdravo za gotovo. No to je, nažalost, hrvatska realnost. Danima se prepričava, nagađa tko je snimio i pustio u javnost snimku koja otkriva svu bijedu politike, ali o nekoj odgovornosti ništa se ne spominje. Nema naznaka da se to smatra neprihvatljivim, ni u peti nikom nije da bi zbog toga moglo biti ikakvih posljedica. Mnogi su s gnušanjem konstatirali kako je to školski primjer funkcioniranja vlasti i političke korupcije, a vlast, čista kao suza, mudro šuti i pušta da psi laju.

Klijentelizam i korupcija

Reagirale su oporbene stranke i neke liječničke udruge. Iz Hrvatske udruge bolničkih liječnika poručili su: “Ako smo ikad gajili iluzije da politika možda ne drži baš sve konce u svojim rukama, danas smo se uvjerili da smo bili u teškoj zabludi. Politika drži ama baš sve konce u svojim rukama, osobito kad se radi o upravljačkim pozicijama u javnom sektoru, zdravstvu pogotovo. Danas smo, na veliku žalost i sramotu svih djelatnika KBC-a Sestre milosrdnice, mogli čuti prijeizborni politički razgovor između aktualnog i tadašnjeg ministra zdravstva i predstojnice Zavoda za radiologiju Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice, kandidatkinje u tadašnjem natječaju za ravnatelja/icu. U krajnje neugodnom, za dvoje visokih intelektualaca neprimjerenom i na trenutke ponižavajućem razgovoru, čuli smo prijetnje, prikrivene ucjene, nadvikivanje... kao u jeftinom, trećerazrednom filmu. U nekim drugim, uređenim zemljama u kojima se poštuju visoki etički standardi, ovakav sadržaj i način komunikacije bili bi javno osuđeni, a akteri(ca) sramotnog dijaloga ucjene i prijetnji udaljeni iz svih bitnih javnih i ostalih društvenih funkcija. I time bismo dosegnuli tek civilizacijski minimum suvremenog društva”.

Iz Možemo! su ustvrdili kako je riječ o još jednom u nizu dokaza da HDZ vlada našom zemljom kao svojim stranačkim posjedom te o karakterističnom HDZ-ovu putu klijentelizma i korupcije, a pozvali su i DORH da se “odupre političkim pritiscima te provede izvide za moguća kaznena djela u toj aferi”. “Ovo je još jedan u nizu primjera stranačkog kadroviranja”, kažu. Zgranuti, oglasili su se i iz SDP-a, kao da oni nisu luk jeli ni mirisali, a na vlasti ni sami baš nisu požurili raščistiti s praksom kadroviranja po stranačkoj liniji. Istina je, posuli su se pepelom kad se takva praksa javno uprizorila u obliku lakonske poruke Mirele Holly o zapošljavanju stranci bliske osobe, pa je ona tada morala odstupiti.

A praksa je debelo ustaljena, ne samo u zdravstvenim ustanovama, nego i u svim drugim ustanovama, državnim tijelima i trgovačkim društvima, a jednako kao na državnoj razini, način podjele stranačkog plijena ravnopravno je preslikan i na lokalnim razinama. Tko će preuzeti rukovodeće pozicije u velikim javnim sustavima, najčešće se zna i prije formalnog izbora odnosno završetka javnog natječaja, a u tu su svrhu upravna vijeća koja provode te javne natječaje prethodno politički imenovana. Jedan od svježijih primjera je izbor novog ravnatelja karlovačke bolnice kojeg se, kako piše lokalni portal, i puno prije nego što je raspisan natječaj apostrofiralo kao najboljeg kandidata. Svima se zgadila brutalna politička čistka zimus na Srebrnjaku, a igre prijestolja koje kreću sa svakom promjenom vlasti pretvaraju one koji su nijemi promatrači uplašeni za svoje radno mjesto u prave male zombije. Politički izabran direktor ili ravnatelj, inače, može biti potpuno nekompetentan ili struke koja je daleko od one koja je logična za to mjesto, pa tako ima arheologa na čelu staračkih domova, skladištara na mjestu direktora i specijalizanata na čelu bolnice. Politika nerijetko postavi i vrlo sposobnu i stručnu osobu na neki položaj, ali ta sposobna i stručna osoba nerijetko ima vezane ruke, neadekvatnu podršku ili mora provoditi neke nametnute odluke jer je ipak politički kadar i ne može raditi u najboljem interesu javnosti/korisnika/ pacijenta/... Nije rijedak ni scenarij da se politički imenovano upravno vijeće odmetne pa misli samostalno birati kandidata.

To ne prolazi pa tako imamo primjere da politika takvo tijelo jednostavno raspusti. Uglavnom, praksa svetog političkog kadroviranja potpuno je srasla u društveno tkivo i nema baš nikakvih naznaka da bi se nešto moglo promijeniti. I prije je bilo snimljenih telefonskih razgovora u kojima se naređuje zapošljavanje po političkoj liniji, primjerice da se po gradonačelnikovu naređenju tajnicu ima zaposliti na rukovodeće mjesto.

Bespomoćni i pasivni

– Na neki smo način prihvatili da smo bespomoćni i ništa ne možemo protiv tog političkog kadroviranja. Jednostavno smo statisti u političkom životu. Odmahnemo rukom “ah, politika je prljava” ili se žestimo u nekom uskom krugu ili na društvenim mrežama, a kada je potrebna neka javna akcija u koju treba uložiti energiju i svoj obraz, na to se ne odlučujemo. A politika s time i računa. Naravno, nisu svi političari isti, kao što nisu ni svi ljudi isti, samo što u javnost najčešće izbijaju oni koji si dopuste demonstraciju moći. Dobar je primjer grupacije Možemo! koja je pokazala da se upornim i argumentiranim inzistiranjem na važnim temama, u njihovu slučaju gradskim, zaista može voditi drukčija politika – smatra psihologinja Mirjana Nazor.

Politička odgovornost također je kod nas na niskoj razini, a šteta počinjena zbog toga nemjerljiva je. Pojedini slučajevi koji su ipak bili procesuirani nerijetko se rasplinu u bespućima pravosuđa ili na kraju izađu s minornim posljedicama.

Znaju to već i klinci, pa onda i ne čudi što skandal koji bi u kulturnom društvu imao neke posljedice, kod nas ostaje samo na razini internetskog zgražanja.