U osam godina pisanja kolumni uvijek sam podržavao nove hrvatske vlade i njihove čelne ljude. To ću učiniti i sada. Ne zato što sam podržavao i Jadranku Kosor i Zorana Milanovića, već zato što mislim da je sada, više nego ikad prije, to jedini ispravan pristup. Vrijeme i još više okolnosti u kojima nastaje vlada koju će voditi Tihomir Orešković traže da svatko pomogne na svoj način. Tim više što tek i fragmentarne informacije o mogućim reformskim koracima izazivaju, nažalost, predvidljive otpore i pokušaje blokade u samom početku. Što će tek biti kada uskoro na dnevni red dođu prijedlozi cjelovitih preustroja kompletnih sustava? Vlada će predlagati Saboru, kao i uvijek. No pogledajmo malo kako bi mogle izgledati buduća politička arhitektura i provedba.
Ne poznam osobno Tihomira Oreškovića. Od puno ozbiljnih ljudi čuo sam sve najbolje o njemu. I nemam nikakvih dvojbi da će zajedno sa svojim timom vrlo dobro funkcionirati u okviru zakonskih ovlasti Vlade. U tom timu bit će i Tomislav Karamarko i Božo Petrov. Ujedno su i čelnici stranaka koji su Tihomira Oreškovića namolili i postavili na čelo, ispred sebe. I rekli mu – ne brini se, mi stojimo iza tebe u Saboru. Kada zatreba, imat ćeš kvorum od barem 78 zastupnika i onda još i većinu glasova za prijedloge koje pošalje Vlada. Uostalom, to će biti i prijedlozi nas osobno, kao dvojice potpredsjednika. Čini se – dobitna kombinacija. Bez obzira na relativno tanku saborsku većinu, ovakav postav omogućuje solidnu reformsku dinamiku i protočnost. I potpunu koordiniranost Vlade i saborske većine. Naravno, sve dok dvojica predsjednika stranaka drže svoje zastupnike na okupu, pa i onda kada se baš svi ne slažu s nekim konkretnim prijedlogom. A tako će biti često!
Jednostavno rečeno, nema reformski nastrojene Vlade bez isto tako (ili još više!) reformski nastrojenog Sabora. Upamtite, najgori od svih mogućih reformskih zakona onaj je koji prođe Vladu i padne s druge strane trga. Da se to ne bi događalo, najveća je odgovornost dvojice (pot)predsjednika. Po tome će ih se ocjenjivati na svim budućim izborima. Hic Rhodus, hic salta! Reći ćete – a što ako neki zastupnici „otkažu poslušnost"? Što ako se svakom reformskom prijedlogu suprotstavi nekih desetak zastupnika? Što onda? Što kada počnu pričati da su oni ljudima u svojoj izbornoj jedinici obećali nešto sasvim različito i da zbog toga ne mogu podržati prijedlog? Zna se – novi izbori. I unutarstranački i parlamentarni. Narod jedini presuđuje u takvim situacijama. Nema li toga, pa makar i kao latentne prijetnje, nikada nećete dobiti podršku ni za jednu reformu.
I konačno, za koje konkretne reforme? Ta imamo cijeli spektar prijedloga reformi. Neki od njih čak su međusobno isključujući. Što u napisanim stranačkim programima, što u glavama ljudi koje se nominira kao reformatore za pojedina područja. Kako se taj konflikt razrješava? Vrlo jednostavno – presuđuje Tihomir Orešković zajedno sa nadležnim ministrom. Zašto njih dvojica? Pa zato što su izabrani po kriterijima struke, zar ste zaboravili? Govorim ovo s donekle sličnim iskustvom iz devedesetih. Tada su, uz oslobađanje države, istovremeno uspješno provedene najveće reforme u novijoj hrvatskoj povijesti. Ne podcjenjujem ove preostale, današnje, ma... ni blizu ne mogu doći po intenzitetu i broju. Ni blizu. Mi smo, podsjećam, u tome imali bezrezervnu podršku tadašnjeg predsjednika HDZ-a. Samo zato smo uspjeli do kraja.
A bilo je itekako situacija u kojima je Vladin prijedlog bio oštro kritiziran na klubu HDZ-a. I ne bez argumenata. Znalo se doći i u pat-poziciju. Ali je tada postojao i jasan mehanizam donošenja odluke. Promptno bi se sazvalo sjednicu predsjedništva stranke. Argumenti jednih, argumenti drugih, glasovanje. Sa sjednice bi suprotstavljene strane otišle nejednakih izraza lica, ali nitko nakon toga nije rušio.
I u tim vladama bilo je nekoliko ministara, pa i onih za ratna vremena najvažnijih, koji su se vratili iz Kanade. Istina, Gojko Šušak ne bi sam znao pronaći najkraći put od Torbarove do, recimo, stadiona u Maksimiru. Nije živio prije u Zagrebu. No znao je puno toga korisnog što smo mi drugi gledali samo u filmovima. I radio 16 sati na dan, sedam dana na tjedan. I takve radne navike dio su onoga što ide pod (posprdnu?) novokovanicu „kanadizacija". Radio sam tamo tri mjeseca 1976. kroz razmjenu studenata. Puno vidio i još više naučio. Kanada nije idealna, ali ima puno toga što bismo mogli naučiti i od njih. Njen poslijeratni razvitak u susjedstvu ekonomske supersile šalje brojne reformske poruke. Meksiko ne šalje. Upitajmo se – zašto? Bilo kako bilo, Hrvati se i danas iseljavaju u Kanadu. Ne znam ni za jednog kanadskog državljanina nehrvatskog porijekla koji se doselio u Hrvatsku. Stvorimo uvjete u kojima će se i to događati.
>> Saborska većina nužna za veliku koaliciju donijela bi proračune s najvećim deficitima u povijesti