Iako usporavanje rasta BDP-a u zadnjem tromjesečju nije bilo neočekivano, i dalje u oči bodu dva podatka – uzlet uvoza i spori oporavak investicija. Rak-rana domaće ekonomije činjenica je da hrvatski proizvod, osim djelomično u prehrambenoj industriji, nikada nije osvojio poziciju ni na domaćem tržištu, a kamoli kroz izvozne plasmane.
Ekonomija razmjera čini svoje pa je očekivano da hrvatska proizvodnja ne može biti cjenovno konkurentna, a time ni dovoljno zanimljiva u masovnoj proizvodnji. To je i razlog zašto su mnogi iskusni ekonomisti istrošili glasnice objašnjavajući da se Hrvatska mora okrenuti industrijama i proizvodima s dodanom vrijednošću. I studije ozbiljnih konzultanata više su puta isticale da Hrvatska neće generirati rast standarda ako bude proizvodila jabuke, ali da, na primjer, s čipsom od jabuke ima šanse na stranim tržištima. Isto je tako i s mljekarskom, metalskom industrijom, brodogradnjom....
A bez uspješnog plasmana proizvoda nema ni investicija jer nema ekonomske logike u reinvestiranju u neisplative djelatnosti ili u širenje tržišta ako ste konkurentni samo na tržištima na kojima već poslujete. Kada se u kontekst stave i uvjeti poslovanja u Hrvatskoj, razumljivo je da se poduzetnici sve češće žale da im se ulagati zapravo i ne isplati, osim u sektore koji počivaju na renti poput turizma. Visoka cijena rada za poduzetnike, a mala neto plaća za radnika, jer razlika ode u državnu blagajnu, jedna je od prepreka, a potpuno je druga otpor lokalne i centralne države prema investicijama.
Ni formiranje sustava strateških ulaganja nije puno pomoglo jer ni politika ne uspijeva slomiti “not in my backyard” otpor zbog kojeg često propadaju strateški državni projekti. Krizom u Agrokoru problem s investicijama postao je razvidniji jer potres u najvećem poslovnom sustavu uplašio i najhrabrije i natjerao ih korak unatrag. Srbija je svojevremeno investiciju u otvaranje svakog radnog mjesta poticala s 3500 do 10 tisuća eura.. Vrijeme je i da Hrvatska razmisli o nečem sličnom.