– Otkako sam se rodila nailazim na probleme i prepreke. Jedina je razlika to što je neki složeniji, a neki ipak jednostavniji. No, navikla sam. Kažu da sam rođeni borac, pa ako jesam, a mislim da jesam, onda ću valjda izdržati i sve ovo, riječi su kojima 23-godišnja Tanja Šimić počinje svoju životnu priču.
Tanja je jedna od 16 vukovarskih beba rođenih tijekom ratnih sukoba 1991. koje su, a da nisu ni progledale, preživjele pakao Vukovara. Sve su one prve tjedne i mjesece svojih života provele u podrumu bez osnovnih sredstava za normalan život. S obzirom na to da je rođena s 24 tjedna i težila je manje od kilograma, Tanja je prve dane života provela u inkubatoru.
- Ove godine nisam otišla u kolonu sjećanja jer nisam stigla zbog djeteta. Majka sam trogodišnjeg sina Davida i imam obveza oko njega. Iskreno, sve mi je to i jako stresno. Poslije plačem i bude mi jako teško – kaže Tanja.
Koliko god se trudila ne razmišljati o ratu i svim tim događanjima, i ove godine vidjela je niz ratnih snimaka među kojima i onaj kada su je časne sestre iznijele iz razrušene bolnice. Dok nam pokazuje brojne novinske članke koji su o njoj napisani, podsjeća da njeni roditelji mjesecima nisu znali ništa o njoj i njenoj sudbini. Obilazili su je svakodnevno, a onda su ratni uvjeti doveli do toga da se do Vukovara više nije moglo, a i roditelji su u međuvremenu završili u progonstvu. Da je živa roditelji su saznali krajem studenog u jednom televizijskom prilogu, kada je novinar govorio o malenoj prognanoj Vukovarki. Kako joj roditelji nisu odmah dali ime, u bolnici su je zvali “mala Švabica”, a ime Tanja joj je dao stariji brat Miroslav. S obzirom na to da ne živi baš u Vukovaru, nego u obližnjim Čakovcima, svaki dolazak u rodni grad redovito iskoristi da posjeti muzej u podrumu bolnice. Najviše pažnje pridaje starome inkubatoru koji je ondje postavljen, a u kojem se i sama nekada nalazila.
Danas, 23 godine od rođenja, Tanja je jedna u nizu mladih osoba iz istočne Slavonije koja nema posla i razmišlja kako dalje. Tvrdi da je nedostatak posla najveći problem s kojim se suočava, kao i najveći dio mladih koji su tako prinuđeni da nakon školovanja napuste rodni grad u potrazi za boljim životom.
– Kada bih pronašla neki posao ovdje, sigurno bih ostala. Međutim, posla nema i stvarno ne znam što i kako dalje. Završila sam trogodišnju kozmetičarsku školu pa planiram upisati i neki tečaj, a onda ići dalje. Želim samo sinu osigurati bolji život jer sada i nismo baš u zavidnoj situaciji. Razvodim se, a nas dvoje nemamo nikakvih primanja te živimo kod mojih roditelja. Maleni je ostao čak i bez svojih igrački i odjeće – zaključuje Tanja.
Ne kužim koja je svrha ovog teksta? Kao da mu nedostaje nešto, kao da je nedovršen..