Sreća da u Bosni i Hercegovini na vlasti nije stranka poput Mosta koja bi prekrajala od devedesetih naovamo ustaljene granice općina i gradova pravdajući takvu svoju politiku besmislenošću činjenice da birokracija samo buja i troši, a ljudi nema. Jer, baš kao što bi se u Hrvatskoj na udaru takve politike našla naša najmanja općina – Civljane – koja po popisu stanovništva nema ni dvije stotine žitelja, tako bi iz registra općina Bosne i Hercegovine zacijelo odmah bila izbrisana općina Istočni Drvar za koju se barata podatkom da je na popisu stanovništva od prije pet godina imala 79 stanovnika, dok se u izvješću Republičkog zavoda za statistiku navodi da u toj općini ima samo 66 duša, zbog čega, prema nekim podacima, slovi kao druga najmanja općina na svijetu.
Možda u globalnim okvirima ovaj podatak i nije sasvim točan, ali od Istočnog Drvara – u čijem su sastavu sela Potoci, Uvala i Srnetica – u Bosni i Hercegovini manje općine nema. Na nedavno održanim općim izborima u BiH ova je mala općina, koju je Daytonski sporazum “dodijelio” Republici Srpskoj, pokazala još jednu svoju “posebnost”, a to je da ima kud i kamo više glasača nego stanovnika. Točnije, na biračkom popisu nalazi se njih 165. Bio je to povod da krenemo preko planine Klekovače do tog komadića zemaljske kugle.
Padala je sitna kiša, u zraku je mirisalo na snijeg, a onda nas je “progutala” magla. U Bosanskom Petrovcu domaći nam rekoše da do Potoka – općinskog središta Istočnog Drvara, gdje nas je čekala načelnica Milka Ivanković – put vodi preko Drinića pa samo ravno.
“Kad dođeš u Srneticu, selo koje pripada toj općini i koje je nekad bilo željezničko čvorište, kod napuštene kućice uz bivšu prugu, zalomi desno pa kroz šumu do Potoka.”
Izgledalo je sasvim jednostavno. Krenuli smo u dva automobila jer smo nakon odrađenog posla kolega i ja trebali ići svatko na svoju stranu pa da ne gubimo vrijeme razvažanjem.
Ubrzo stigosmo do u magli skrivene nekadašnje zgrade željeznice uz koju se spuštala od zuba vremena dobrano načeta asfaltna cesta. Srednji put vodio je kroz šumu, pokraj oznake lovišta, a na onom posve desnom, kojim smo krenuli, nije pisalo ništa. U šipražje zarasle temelje sela u kojem je do 1976. godine vrvjelo kao u košnici kada je tu živjelo oko 3500 stanovnika, ostavljali smo iza sebe, teško mogavši povjerovati da je Srnetica nekoć imala i poštu i slastičarnicu i korzo, da se odavde moglo vlakom stići i do Zagreba, Sarajeva, Ljubljane, Beograda..., da su vlakovi kroz mjesto prolazili svakih pola sata, da je plaća na željeznici bila prve subote u mjesecu...
Na rubu provalije
Kad je pruga ukinuta, počelo je iseljavanje stanovništva. U Srnetici je naposljetku pokopan i Blažo Đaković, posljednji radnik uskotračne pruge bivše Jugoslavije. Danas u selu nema baš nikoga, osim divljih zvijeri. Put kroz šumu bio je prekriven lišćem, tu i tamo naiđosmo na kakvu lokvu i blato. U prvi tren izgledalo je – može se. Vozeći dalje, put je postajao sve uži, a vode i blata bilo je sve više. Taman kad smo se nakon neke kaljuže zaustavili i prokomentirali kako je sreća da nema kamiona i zatim nastavili put, ususret nam naiđe grdosija puna drva.
Teško je reći kako smo se mimoišli bez posljedica većih od blatnih automobila, no produžismo dalje. Cesta je bila sve lošija, voda sve dublja, blato rahlije. Kotači su “plesali” i izgledalo je da će tu biti kraj putovanja. Nakon nekog vremena – kilometar, dva, više ili manje, teško je uopće reći – naiđosmo na šumara koji je stajao u blatu.
– Uh, morate natrag, ovo je krivi smjer – u čas je razbio sve naše nade da bi konačno bilo vrijeme da se domognemo kakve čvrste ceste.
Da moramo istim putem natrag isprva nije dolazilo u obzir jer dva puta proći takvim putem a ne zaglaviti zbog kaljuže i, da si ne lažemo, straha, nije bila opcija, sve dok šumar nije izgovorio da ćemo, nastavimo li ravno, naići na kamion koji nam mili ususret, a koji on čeka. Na dionici šumskog puta gdje se to trebalo dogoditi mogućnost obilaženja jednostavno nije postojala. Bio je to jedini prihvatljivi argument da se zaputimo natrag, sve do one napuštene zgrade željeznice gdje smo, kako nam je objasnio šumar, trebali skrenuti na onaj srednji put, pokraj oznake lovišta.
Nije izgledalo da ćemo uspjeti, no nekim čudom ipak nam je to pošlo za rukom pa smo, kad smo se izvukli iz gliba, “sjeli” svatko na trubu svoga automobila, da na neki uvrnuti način obilježimo to što nismo otklizali u provaliju. Zagazismo na ispravni put, manje blatan, ali svejedno poprilično užasan gdje smo imali još dva bliska susreta “šumske vrste” s kamionima. Signala na mobitelu nije bilo, izvanmrežna navigacija je “divljala” kazujući skrenite lijevo, a pokazujući smjer udesno, no nešto sabranosti što nam je ostalo usmjerilo nas je na treći, ravan put, koji se naposljetku pokazao ispravnim.
“Putešestvije” je potrajalo tri sata, a prevalili nismo više od 30-40 kilometara. Konačno, pred sobom ugledasmo asfalt, zatim malo dalje u srcu guste šume, usred ničega, nekoliko zgrada u magli. Stigli smo u Potoke, središte općine osnovane 1997. godine koja se nalazi na više od tisuću metara nadmorske visine i prostire na 75 četvornih kilometara, od kojih je 80 posto prekriveno šumom. Izgledalo je nadrealno. Ispred jedne od zgrada stajao je brko u kožnjaku. Poželio nam je dobrodošlicu i poveo nas u desni dio zgrade obnovljene 2009. godine u kojem se nalazi općina. U lijevom su pošta, ambulanta... Mi smo bili malo nijemi od straha ostavljenog u šumi, što je načelnica Ivanković “izliječila” kavom i rakijom.
Milka Ivanković političku karijeru gura posljednje desetljeće i pol, bila je načelnicom općine – izabrana i na redovnim i na izvanrednim izborima – pa predsjednica vijeća. Načelnički mandat traje joj do 2020. godine. Pedeset i četiri su joj godine, ima troje unučadi, a osim što ima glavnu riječ u ovoj zabiti, uzgaja krave i bikove za tov. Živi na dvije adrese – u Istočnom Drvaru, koji se nalazi u Republici Srpskoj, i u Drvaru, koji pripada Federaciji Bosne i Hercegovine. “Daytonskim paradoksom” grad koji se nekoć zvao Titovim sada je rascjepkan na dva entiteta, ali i na dva kantona, što je pandan našim županijama. Sve u svemu, od onog Titov ovdje je zapravo ostalo isto što i od Jugoslavije. Baš ništa. Upravo zato što se ovdje križaju i entiteti i kantoni, svi čekaju da problematiku prometne povezanosti i svaku drugu riješi “onaj drugi”.
Tako je od samog grada Drvara mala općina udaljena 32 kilometra, od čega je 13 kilometara makadamske ceste u federalnom dijelu pa se zimi, kad zapadne snijeg, putuje četiri i pol sata. Ostatak puta vodi preko općine Ribnik i on je asfaltiran. Najpametnije je putovati nakon 15, a prije 7 sati jer tada na šumskom makadamskom putu nema kamiona. Onaj put kojim smo mi išli koriste uglavnom kamioni. Za osobne automobile nije preporučljiv, ali to smo prekasno doznali.
Nekoć je Istočni Drvar bio šumskim radilištem. Šumarstvo je i danas tu glavna, i jedina, grana. No, prije nekog vremena politika je za upravitelja šumskog gazdinstva “Klekovača – Potoci” dovela Nikolu Jankovića iz susjedne općine Ribnik. Novi je direktor odmah otpustio 15 radnika iz Drvara i doveo 35 novih zaposlenika, prvenstveno iz svoje općine. U Istočnom Drvaru su zbog toga protestirali, a protestnu šetnju namjeravaju doskora ponoviti. Općina je inače uvijek drva za ogrjev javnim natječajem nabavljala od ovog gospodarstva, no za ovu zimu još nisu osigurali drva za ogrjev iako su njima okruženi.
– U nemilosti smo svih nemogućih vlasti, al’ smo zato borci. Načelnik je taj koji trpi sve, a za sve odgovara. Puno je i posla i odgovornosti. Tko nije spreman to prihvatiti, neka se i ne upušta u ovaj posao – govori Milka Ivanković, inače članica Zavičajnih demokrata – Mile Marčeta, stranke u kojoj je potpredsjednica.
Na izborima prije dvije godine načelnica je dobila 103 glasa. U općinsko vijeće, kojim predsjeda Duško Agić iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata – stranke Milorada Dodika – ušli su i vijećnici sa samo sedam, odnosno osam glasova. Vijećnika je ukupno jedanaest.
Rodila se beba
– Stalno nas netko prebrojava, a mi taj popis stanovništva uopće ne priznajemo jer je nerealan. Nikada nije bio točan niti će ikada biti. Ljudi su se prijavljivali u Drvar da ne izgube glavninu imovine. Mi smo Drvarčani, netko nas je podijelio i to je problem onog tko je to učinio, a ne naš. Živimo kao da granice nema i u tom se svemu snalazimo. Smatramo da je politika Zavičajnih socijaldemokrata ispravna i na korist svima koji se kunu u Daytonski sporazum. Bez obzira na to kojem entitetu pripadali, sve je ovo vlasništvo drvarskog naroda. I Kineski zid da među nama sagrade, mi smo nerazdvojni. Trenutačno nas je u Istočnom Drvaru pedesetak, u sezoni šumskih radova bude nas tu i 200. Ima stanovnika koji nemaju osobnu iskaznicu, al’ oni su tu – govori načelnica općine s proračunom od 1,2 milijuna konvertibilnih maraka (oko 4,8 milijuna kuna). Novca općini ne manjka i to upravo zbog rente za iskorištavanje šumskog gospodarstva koju primaju, a koja iznosi 10 posto od realiziranih poslova šumskog gospodarstva.
Zbog tog bogatstva kojim su okruženi načelnica vjeruje da će se ovdje u budućnosti povećati broj stanovnika i otvoriti nova radna mjesta. Pa i danas ovamo dolaze radnici iz drugih sredina:
– U Drvaru posla nema i ja radim tu u šumi – govori nam Borislav Marčeta.
Došljak je i Petar Banjac, inženjer šumarstva iz 110 kilometara udaljene Banje Luke.
Podastrijevši statistiku, načelnica Ivanković nam govori kako je u općini petero korisnika socijalne pomoći. Primaju je jer zbog bolesti ne mogu privređivati za život. Na zavodu za zapošljavanje, čija ispostava postoji u općini, prijavljeno je 15 osoba. Toliko je i zaposlenih općinara, s prosječnom plaćom od 804 konvertibilne marke (3200 kuna):
– Predložila naša ministrica da na sedam stanovnika imamo pravo na jednog službenika. E ne može, to je premalo, ovdje se treba raditi. Mogu ja puno toga sama, al’ ne mogu sve. Treba nam i vozač i ložač i kafe-kuhar i sekretarica i netko tko će raditi projekte... Uglavnom, uspjeli smo da na troje stanovnika imamo pravo zaposliti jednog općinara. Sad imamo dva diplomirana pravnika, jednog diplomiranog ekonomista, pišemo i provodimo projekte... Nemamo ovdje ni škola ni vrtića ni trgovine, ali imamo dom zdravlja, policiju, poštu, zavod za zapošljavanje i vatrogasni dom. Ima tu života, uvijek je i bilo. Evo, prije nekoliko dana rodila se ovdje i jedna beba – ponosno nabraja načelnica dok iz njezina toplog ureda izlazimo van, kako bismo obišli novu zgradu općine koja će uskoro biti otvorena.
Igranje lovice
Usred ničega to se zdanje u koje je ulupano 312.000 konvertibilnih maraka (1,25 milijuna kuna) prostire na 400 “kvadrata”.
– Hoćete li vi općinari po ovoj zgradi igrati lovice? – pitamo.
– Ma ne, tu ću smjestiti udruge – odgovara.
U novoj zgradi uređeni su prizemlje i kat, dok će drugi kat na red doći kasnije. Razlog što sve nije dovršeno jest to što prema nekim propisima vrijednost investicije nije smjela premašiti 400.000 konvertibilnih maraka, što bi se da je drugi kat uređen dogodilo.
–Ima vremena. Ovdje bismo mogli napraviti sobe – ozbiljno će načelnica.
Od useljenja u novu zgradu općinare dijeli nelegalno postavljeni montažni objekt u kojem je bila gostionica. Vlasnik je nije htio sam ukloniti pa se miče o trošak općine.
– Kad se to sve skloni, ja ću postaviti temeljni kamen za buduće spomen-obilježje i možemo se seliti – govori Milka Ivanković dok ju u kombiju čekaju ostali općinari, spremni za povratak kući. Ovdje naime nema autobusa pa za potrebe stanovništva i zaposlenika postoje općinski mini busovi kojima se žiteljima dovozi plin, lijek za kravu..., što već ustreba.
Dok to vozilo iz našeg vidokruga nestaje u magli, mi se uputismo u jedinu gostionicu u općini. Zapravo, riječ je o kući bez ikakva natpisa, a unutrašnjost je dnevni boravak s peći na drva i nekoliko stolova. Nakon 15 sati, kad su šumari prestali s radom, gostionica se počela puniti pa konobarica Ljilja Gvozdenović žuri poslužiti goste. Nosi jedno po jedno piće jer tacu uopće nama. Gostionicu drži zajedno sa suprugom Borom, a jedan od gostiju je i njihov sin Jovica, općinski domar.
– Ja sam jedini u općini koji plaća kiriju. Ovu smo kuću uzeli u najam, za sto maraka mjesečno – izgovara Boro, nekoć zaposlenik šumarije i vlasnik gostionice Posljednji vagon koja je radila bez papira, a koju je bio uredio u starom vagonu. Zadovoljan je on kako ova općina radi i ne vidi ništa ni čudno ni neobično, a kamoli besmisleno što postoji za njih samo nekoliko, uglavnom starčadi.,
VIDEO: Ovaj je vic hit u BiH: Gospodine Komšić, jeste li vi Hrvat ili Bošnjak?
Bosna nije država. To je samo neka izraslina na Zemlji. Kao neki čir