Na noge junačke skočiše kunsthistoričari i pohrliše u pomoć svom ugroženom drugu Zvonku Makoviću. Mašu isukanim sabljama i nožinama (Vera Horvat-Pintarić opakom škljocom) i viču: Gdje je? Eno ga, potecite, baš je šmugnuo u Botanički vrt, ako požurite, uhvatit ćete ga kraj kaktusa koji cvjeta svake dvadest pete godine! - dere se zajapurena Sibila Petlevski. Oni tamo, ali nađoše samo progonjenog Makovića kako teško hoda i jedva govori. Zmaju ni traga. Naišla tuda čistačica iz obližnjeg Ministarstva kulture i upitala potjeru: Kaj je, ljudi? Odgovorio joj je najsporiji član potjere za zmajem, kipar Ivan Kožarić: Nemam pojma, ali sam siguran da našeg jadnog Zvonka progoni neman na politički pogon.
Pričicu (s krajem koji ćete naći na kraju) sam, naravno, izmislio, no to ne znači da je u njoj išta neistinito. Gospodin je Maković, a s njim i njegovi podržavatelji (potpisnici peticije objavljene po novinama), uvjeren da ga progoni politika, odnosno da mu baš politika osporava pravo da bude autor stalnog postava Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. On je, eto, ubogi mali čovjek, stručnjak, povjesničar umjetnosti, htio bi samoprijegorno raditi na izboru i razmještanju umjetnina, ali mu to politika ne da! S jedne je strane on, umiljata struka, a s druge strane oni, zmajevi politike koji rigaju vatru!
To zbilja može progutati samo netko toliko naivan kao Ivan Kožarić! Pa g. Maković se gotovo i ne bavi ničim drugim nego politikom. On je predsjednik političke udruge zvane PEN-klub, on u Pragu sastavlja političke deklaracije koje štete njegovoj zemlji, on ratuje protiv političkih stranaka koje su protiv njegove političke opcije, on se riva u svaku političku raspravu, on se rukama i nogama bori za utjecaj i položaje, pa mu onda, dakako, i smetaju oni koji utjecaj i položaje već imaju, on bi htio u Muzej, najprije u stalni postav, a onda, ako Bog da, i na stalno ravnateljsko mjesto, pa i dalje, on bi htio i vlast i mast, i sad se, molim vas, on tuži da ga ganja politika.
A koga će politika i ganjati, ako ne njega. Pa neće valjda Kožarića! Da se razumijemo, neka Maković radi što god hoće i neka bude što god želi, neka sudjeluje u političkim obračunima, neka nasrće na koga želi, ali neka onda ne cvili kad dobije po nosu! On udara, njega udaraju; ako oni imaju čime napadati, i on se ima čime braniti, a, kao što vidimo, i napadati. Sve je na svome mjestu.
No, evo i kraja uvodne priče: Z. M.-a su u Botaničkom vrtu našli kako teško hoda i jedva govori. To je zbog strašnog zmaja. Kunsthistoričar je političku neman stigao, dotukao (vjerojatno s pomoću svojih pjesama), spekao i poklopao! Dok kunsthistoričarska potjera čeka da procvjeta kaktus, on gleda prema Ministarstvu i oblizuje se!