Nemoguće je danas zamisliti vodstvo bilo koje države a da u njemu nema masona

Josip Šosberger spada među one istraživače i autore koji su uspjeli u knjigama na kojima rade, kroz sublimiranu građu o jednoj temi, poput povijesti svoje obitelji, donijeti presjek ukupnih događanja u regiji u određenom vremenskom odsječku.

Uz to, Šosberger je svakako jedan od najkompetentnijih poznavatelja slobodnozidarske povijesti na području bivše Austro-Ugarske, a time i svih političkih izvedenica u obliku država koje su nastajale urušavanjem velikog carstva. Zato je i s posebnim zanimanjem pratio sve što se proteklih tjedana događalo u hrvatskom masonstvu ili, bolje rečeno, u udruženjima koja se vole kititi tim imenom

Koja je razlika između regularne i neregularne lože, priznatog i nepriznatog masonstva? Radi li se o dva paralelna svijeta ili se međusobno isprepleću?

Masonstvo je bratstvo slobodnih muškaraca koje ima za cilj popraviti svijet. Praosnivači bratstva su Englezi početkom 18. stoljeća – 1717. Stoga, Ujedinjena velika loža Engleske stvorila je osnovne postamente svjetskog Bratstva slobodnih zidara. Između ostalih pravila je i da svaka država može imati samo jednu masonsku vlast! Stoga, slijedom toga, UVL Engleske određuje i priznaje “pravovaljanost” velike lože svake države. Tim priznanjem se takva velika loža smatra regularnom, priznatom. Nameće se da se nigdje i nikada ne mogu priznati, “regulirati” dvije velike lože u jednoj državi. Postoji li više takozvanih velikih loža, govorimo o masonski ilegalnim organizacijama.

Imaju li se članovi neregularnih loža pravo zvati slobodnim zidarima?

Neregularna organizacija sa svojim članovima nije i ne može biti slobodnozidarska ni de facto ni de iure. Može biti neformalno udruženje koje sebe tako zove (!) i eventualno prakticira neke kanonske običaje masona. Njezini članovi nemaju nikakve uvjete ni mogućnosti da se zovu slobodni zidari niti da ih regularni masoni priznaju! A samo drugi regularni masoni mogu druge takvima smatrati.

Postoje li bitne razlike između priznatih i nepriznatih, ima li razlika u ritualima, vjerovanjima, porukama, djelovanju?

Kao što smo već rekli, priznati su regularni masoni. Oni se vladaju po masonskim vjerovanjima, principima. Često kažemo, po masonskoj filozofiji života. Ti su kanoni zapisani i predstavljaju masonska pravila. Neregularni, kao što sama ta riječ kaže, koriste neka pravila koja pretpostavljaju da se odnose na masoneriju. Njihovo djelovanje je profano i nema nikakvih dodirnih točaka s masonerijom. Osim što se može dogoditi da neki pripadnici tih neformalnih udruga poštuju neke ljudske, časne postulate koji se poklapaju s masonskima.

Kakvo je stanje po tom pitanju u svijetu, a kako u ložama na bivšem području Jugoslavije?

Pojavu i postojanje neregularnih udruga susrećemo u cijelom svijetu. Na primjer, jedna od vodećih zemalja po broju neregularnih masonskih velikih loža je Italija. Prije desetak godina, kada sam se time bavio, bilo ih je 43! Na žalost, time se mogu “pohvaliti” i druge europske zemlje, Francuska, Njemačka, Austrija i ostale. Vrijedno je napomenuti da se, uglavnom, neregularne obedijencije osnivaju iz tzv. zle volje. Što znači, zbog nastalih svađa u regularnim obedijencijama, zbog izbacivanja iz regularnih odnosno neprimanja. Na bivšem području Jugoslavije ima razlika u tom pogledu. “Najnemirnije” područje u tom smislu je Srbija gdje je nastalo desetak neregularnih obedijencija, ali, “za utjehu”, dosta brzo i nestaju. U Hrvatskoj, po mojem saznanju, postoje dvije-tri neregularne obedijencije, u Sloveniji i Crnoj Gori po dvije, a u Bosni i Hercegovini možda jedna.

Što govori postojanje neregularnih loža? Svjedoči li ono o stanovitom neredu i zašto bi itko, uz regularne, odlazio u nepriznate lože kao član?

Jedan od osnovnih razloga što se to događa, tj. da ima odziva među profanima, nedovoljna je informiranost profanih o tome što je masonerija. Stoga, ne mogu procijeniti i ocijeniti na samom startu o kakvoj je obmani riječ. Drugo, možda dotični ne mogu biti primljeni u regularnu masoneriju zbog svojih nedoličnih ili nedovoljno odgovarajućih vrlina za to. A, istovremeno, gotovo svi takvi “pretendenti” na članstvo žude za statusom i elitizmom koji očekuju. Često se to odnosi na zvanje, radno mjesto i slično. “Organizatori” takvih neregularnih fikcija često imaju i materijalni interes. Banaliziranjem napredovanja naplaćuju velik novac od članova. Vrijedno je dodati da su takva “plaćanja” u regularnoj masoneriji potpuno prilagođena realnim mogućnostima članova. Po nekim informacijama, odnos između plaćanja u regularnoj i neregularnoj masoneriji je 1:20 a ponegdje i više. Za informirane profane je jasno da je to neregularno. Masonerija ne postoji zato da naplaćuje velike pare, već da uputi članstvo da daje koliko može, za humane stvari.

Jesu li još jake predrasude prema masonstvu i je li ono što se nedavno dogodilo u Hrvatskoj te predrasude pojačava ili ih sanira?

Osnovne predrasude prema masoneriji determiniraju odnos Crkve prema masonstvu. “Najliberalniji” prema masonstvu je judaizam. Nema nikakvih ideoloških razlaza, preklapanja ni konflikata. To pokazuje članstvo mnogih rabina u masoneriji. Posebno postojanje i “židovske masonerije” Bnei Brit. Pravoslavna crkva ima malo složeniji odnos, ali u biti vrlo tolerantan. To dokazuje članstvo u masoneriji mitropolita Stratimirovića, mitropolita Šakabente (sve to potkraj 18. stoljeća). Danas su, također, mnogi iz pravoslavnog svećenstva u članstvu. Gotovo je ista situacija kod protestantske vjere. Malo je složeniji odnos kod Katoličke crkve. Moramo se sjetiti papinskih bula kojima je masonerija osuđena na progon, odnosno katolici koji su postajali članovi masonerije. Srećom, i to se lagano mijenja, najviše zaslugom sadašnjih stavova i činjenja Vatikana. S druge strane, takvi događaji gotovo uvijek imaju i “drugi značaj”, odnosno politički prizvuk. Protiv takvih i mnogih drugih animoziteta prema masoneriji najefikasnije je boriti se prosvjećivanjem i stalnim objašnjavanjem što je ona, tko su članovi, koji su im ciljevi i slično.

Koliko su masoni sami krivi za unutarnja razmimoilaženja i znači li to da nisu imuni na slične “frakcionaške” tendencije koje imaju sva druga udruženja. Masone se uvijek smatralo pomalo izvan tih običnih preokupacija… Ili se varam?

Ovo je odlično pitanje. Najjači temelj i snaga masonerije je tradicija. U društvima, narodima, sredinama gdje masonerija ima dugu i kontinuiranu tradiciju, mnogih od tih problema ili nema ili su puno manji. U mnogo težim situacijama su društva koja masoneriju nisu imala, ili imaju veliki prekid u njezinoj tradiciji. To su naši prostori gdje je bilo 50 godina prekida, dvije generacije. U takvim se područjima tradicija mora graditi s vremenom. Treba prosvjećivati sredinu, pokazivati svima pravo lice masonerije, a to je rad na jačanju i poboljšavanju društva, humanizmu. Posebno je bitno poštovanje svoje države, porodice. Pravo, ispravno masonsko bratstvo ne smije imati i uglavnom nema profanih problema, u obliku “frakcionaških” tendencija. Na žalost, moram priznati da se u mladim obedijencijama koje traju samo 20-30 godina, provuku i takvi nedolični članovi. Ali, to je problem svakog početka. Moramo to nadići objašnjavanjem, iznošenjem istine i činjenica.

Kakva je budućnost masonerije? Ima li ona isti smisao kao prije 300 godina i u kojem se pravcu treba mijenjati? Zašto se i dalje inzistira na tajnosti, koja, sudeći prema hrvatskom primjeru, očito najviše intrigira ljude?

Budućnost je masonerije vrlo jasna i pozitivna. Njezina djelatnost sve više treba društvima. Poboljšavati ljude, odnose među njima, čuvati zakone vrijednosti i mnogo toga. Širiti humanost i ljudskost. Što se tiče tajnosti, dobro je razjasniti istinu. Masonerija nije tajno društvo. To je društvo s tajnom. Što to znači? To znači da je u svakoj državi svaka regularna masonerija registrirana po zakonu te zemlje. Ono što se ne objavljuje, to su imena članova, kao i rituali koji se unutar bratstva koriste. I to je sva tajna. Sve ostalo što masoni rade vidi se, čuje. Simbolika je zdravica koja se izgovara na svakoj večeri, a to je prva za državu, a druga za suverena svoje zemlje. To su aksiomi masonerije! Čuvati, voljeti i pomagati svoju zemlju, porodicu, braću. Sve ostalo što se u profanom svijetu javlja ciljani su napadi na masoneriju. Često i posljedica nedovoljne edukacije i informiranosti, a ponekad i zle namjere.

Tko su suvremeni masoni u svijetu, jer kad se gleda popis kroz povijest, to su doista ljudi koji su aktivno utjecali na promjene u svijetu? Rade li to i danas?

Jedno je od prvih pravila, aksioma masonerije da se ne smiju objelodaniti, odati braća iz bratstva ili, naravno, govoriti o sebi. To se može mijenjati samo po osobnom dopuštenju svakog brata. Kod braće koja su “otišla na vječni istok” to je moguće ako ne ugrožava potomke pokojnika. Kako su naši prostori i u tom pogledu nesvakidašnji, potrebna je posebna pažnja. Mnogo je bivših masona koji imaju potomke u današnjoj politici i javnom životu. Ja sam imao iskustva u tom smislu na promocijama moje knjige. Vrlo često imao sam slušaoce koji su, na navođenje nekadašnjih članova, komentirali “zar i on?”. A posebno je bilo zanimljivo kada su prepoznavali svoje pretke. U svijetu danas ima vrlo mnogo masona. Pogotovo u vodstvima država. U nekim državama je gotovo nemoguće da u establišmentu nema masona. Pitanje koliko oni danas utječu na promjenu svijeta je diskutabilno. Okolnosti, uvjeti i mnogo toga se izmijenilo i mogućnost utjecaja na događaje je danas mnogo teža. Ukratko, prisutni su i dalje i čine pozitivne stvari koliko god mogu.

Ima li svjetske masonske zavjere, kako neki ostrašćeno tvrde? Je li slobodno zidarstvo centar stvarne moći, ispred javnih društvenih funkcija?

Ta je sintagma, oprostite, banalna glupost i besmisao. I, na žalost, posljedica velike neprosvijećenosti i nedostatka edukacije. Svatko tko ima istinite i točne informacije o prošlosti od tri vijeka masonerije, osoba koje su to bile i njihovim djelima i činjenjima, takvo pitanje neće postaviti. Masonsku zavjeru nema tko izvesti, ni u povodu čega ni zašto. Što bi bila korist? Mislim da su razmišljanja u tom pravcu ili besmisao ili krajnje zlonamjerna.