Možda sam potpuno u krivu, ali nekako mi se učinilo da se u medijskim pitanjima zašto Hrvatsku na susretu s kineskim premijerom nije predstavljao predsjednik Vlade Zoran Milanović skriva barem zrno seksizma prema ministrici vanjskih poslova Vesni Pusić. Mi kao da tradicionalno priželjkujemo mužjaka napunjenog testosteronom da nas vodi ili, bolje rečeno, predvodi. Pri tome kao da zaboravljamo da više nismo pleme skupljača ili lovaca koje treba agresivnog mužjaka na čelu kolone, već da se radi o mirnom i uglađenom salonskom druženju u kojem izrazita emotivna inteligencija gospođe Pusić, koju inače pokazuje u druženjima kroz srdačan osmijeh, može biti velika prednost pred muškom mušičavošću i čudnjikavim verbalnim diskursom Zorana Milanovića.
Preferiranje muškaraca kad je riječ o liderima nipošto nije samo hrvatski problem. Moglo bi se čak reći da se radi o jednom od preostalih misterija ljudske psihologije. Jako sam se dobro zabavljao dok sam slušao predavanje profesora Marka Learyja upravo o misterijima ljudskog ponašanja:
Devet od deset zatvorenika su muškarci. Tri puta je vjerojatnije da će beskućnikom postati muškarac, a ne žena. Deset puta je vjerojatnije da će muškarac ubiti nekoga nego da će to učiniti žena. Ako se pogleda krivulja distribucije muške i ženske populacije kad je u pitanju inteligencija, puno će više muškaraca biti na onoj strani gdje su, recimo tako, oni bedasti. Isto tako, puno je veća statistička šansa, ako ste muškarac, da ste retardirani. Sorry, dečki. U "bolje" strane muškog roda ubrajaju se i puno viša vjerojatnost da će zlostavljati djecu i puno niža da će skrbiti za svoje stare roditelje. Općenito, u tablicama mjerenja psiholoških karakteristika muškarci imaju više bodova kod mjerenja 1) okrutnosti, 2) neprijateljstva, 3) isključivosti, 4) samodovoljnosti i 5) narcisoidnosti. Bravo za nas.
I kako to da ta asocijalna i neprilagođena bića, koja umiru pet godina ranije nego žene, u većini društava prolaze puno bolje nego žene? U kojoj mjeri su neki široki problemi stvoreni kroz dominaciju muške populacije? E to je ekstremno komplicirano pitanje. Zar su kompetitivnost i viša sklonost riziku ključne prednosti ili su, evolucijski gledano, muškarci prisiljeni gurati se u vlade pune muškaraca ili u isključivo muške sastanke velikih šefova?
Mjeri li se kod muškaraca i žena bilo koja fizička ili psihološka karakteristika, na zvonolikoj krivulji distribucije uvijek je puno više muškaraca na krajevima, tj. u manjem dijelu populacije koja se svojom karakteristikom ističe, grubo rečeno, kao deformitet u odnosu na većinu. Primjerice, to vrijedi i za visinu i za težinu; puno je više niskih muškaraca i vrlo visokih muškaraca nego što je patuljastih ili divovskih žena. Čudan smo mi to muški rod. I k tome su društveni mehanizmi posloženi tako da dodatno bruse naše fizičke i posebno psihološke karakteristike te smo tako strašno bitni u toj svojoj velikoj i maloj muškosti da malo tko zna kad je točno taj veliki Dan muškaraca, iako vjerujem da značajan dio ljudi ipak zna da zaista postoji i taj "važni" dan.
Šalu na stranu: pustimo mi lijepo Vesnu Pusić – pristojnu, sasvim normalnu ženu (visinom, težinom i psihološkim karakteristikama) da malo svog simpatičnog osmijeha prospe po tim Kinezima. Neće zaista biti nikakve štete što tamo nije otišao netko jako visok iz Vlade (Kotromanović), netko oniži (npr. Maras) ili netko od članova ove vlade s nekim čudnim psihološkim karakteristikama, u čijoj brojnosti, nažalost, prednjači upravo predsjednik Vlade.
Uostalom, Kinezi k'o Kinezi. Ponudit će svima na Balkanu pa tako i nama što oni hoće i što njima odgovara, a upitno je je li to interes Balkanaca, premda bi se nekima to moglo učiniti tako. Konkretno, Kinezi koji su prenapuhali svoj BDP suludo visokim ulaganjima u infrastrukturu (više od 50 posto BDP-a) i od toga si stvorili nacionalni problem, sada izvoze gradnju infrastrukture. Čak ne bi bilo dobro da nam Kinezi previše toga financiraju i naprave, pa kasnije naplaćuju.
Ne može, dakle, Vesna Pusić nešto naročito pokvariti u Beogradu, čak ni da ništa tamo ne napravi te, molim, nemojmo paničariti zbog toga jer tamo nije otišao mužjak Milanović. Bilo bi puno gore da neki mužjak zaista dogovori neki golem infrastrukturni posao čiju cijenu će plaćati sljedećih pet-šest generacija. Zamislite da je Radimir Čačić još uvijek u HNS-u, potpredsjednik Vlade i prijatelj Vesne Pusić. Tada ministrica vanjskih poslova pored najvećeg alfa mužjaka u zadnjih nekoliko vlada ne bi smjela ni primirisati u Beograd, a opasnosti da se dogovori neki "izuzetni" posao bile bi mnogo više. Ako su Kinezi doma gradili gradove-duhove, što ne bi u Hrvatskoj neku, recimo, nepotrebnu prugu.