Dok sam neki dan čitala dnevne novine, s užitkom sam žvakala veliku krišku svježega raženog kruha, po navici. Velik komad, s malo običnog maslaca ili maslaca od kikirikija, što bi moglo biti bolje? Kruh, temelj života! Ali što sam više čitala to sam manje uživala u kruhu, iako sam ga bila pojela tek pola. Možda bih mogla dodati malo džema, pomislila sam, ili fetu pršuta? Odlučila sam se za ovo drugo. No i dalje nisam bila zadovoljna, kao da mi se u želucu stvorio težak grumen. Odložila sam kruh i nastavila čitati, ozlojeđena, ali nisam točno znala zbog čega. Ministarstvo financija, tko će mu biti na čelu? Most hoće policiju, obavještajnu službu, pravosuđe... zatim je tu ekologija, pa demografija za HDZ, potom i pitanje koga zadužiti za turizam... I tako dalje, i tako dalje...
Odjednom sam imala odgovor. Naravno! Ne na pitanja tko će voditi pojedina ministarstva, nego zbog čega nisam uživala u kruhu. Slušali smo to tijekom cijeloga života, na televiziji, u propovijedima i filozofskim raspravama, ali koliko nas je puta ganulo? Ne živi čovjek samo od kruha, ljudi! Sjetimo se Dostojevskoga i njegove Legende o velikom inkvizitoru: Jer tajna ljudskoga bića ne počiva samo u želji da živi, nego u pitanju zašto bi čovjek uopće trebao živjeti? Bez jasna poimanja vlastitih razloga za život, čovjek nikada neće pristati na život, radije će sam sebe uništiti nego zadržavati se na zemlji, premda bio okružen kruhom. Ovo je istina. Ljudskomu biću potrebno je više od krova nad glavom, hrane u ustima, para cipela, novca da plati račune i malo viška za novi mobitel i nekoliko dana skijanja u Sloveniji. Ljudskomu je biću također potrebna hrana za dušu, ljepota, razlog za život. I to mi je palo na pamet dok sam čitala o svim važnim ministarstvima koja će se brinuti za krov, hranu, uštede, za materijalne stvari koje su potrebne svim ljudima. Jedino ništa nisam pročitala o ministarstvu koje može namaknuti ono što nije kruh: kulturu, hranu za dušu. Zar se nitko o tome ne brine?
Ako novoj vladi nije stalo do toga da hrani ljudsku dušu, morala bi barem razmotriti vezu koju kultura ima s politikom. Neke od najžešćih političkih bitaka vode se na polju kulture, ne mačevima nego perom koje je uvijek moćnije. Zašto inače strane vlade troše golem novac na širenje kulture da bi utjecale na političke tokove i kod kuće i u inozemstvu, ako to ne bi bilo toliko kritično područje? Zašto pisce mnogo češće ubijaju nego političare? U jednoj od mnogih knjiga posvećenih toj temi, CIA i hladni rat na području kulture , spisateljica Frances Stonor Saunders objašnjava kako se to radi, uzimajući američku obavještajnu agenciju kao primjer: CIA je imala dugačak popis prikrivenih djelatnosti. Podupirala je europsku turneju Bostonskoga simfonijskog orkestra i platila snimanje filmova prema knjigama Georgea Orwella 1984. i Životinjska farma. Ona je tajno pomagala objavljivanje tisuća knjiga... uključujući poznato djelo Milovana Đilasa Nova klasa. Ona je otkupila i zatim financirala vodeće američke časopise Partisan Review i Kenyon Review ....
Odluka da se kultura i umjetnost uključe u arsenal američkog hladnog ratovanja donijeta je čim je CIA osnovana (1947.). Očajavajući zbog toga što je komunizam i dalje bio privlačan mnogim intelektualcima i umjetnicima na Zapadu, nova agencija osnovala je propagandni odjel PAI koji je na svojem vrhuncu mogao utjecati na više od 800 novina, časopisa i organizacija za javno informiranje. Nedugo potom osnovan je Kongres za kulturnu slobodu (1950.), koji je bio veliko okupljalište intelektualaca, pisaca, povjesničara, pjesnika i umjetnika, financiran iz fondova CIA-e i pod vodstvom agenata CIA-e. Bio je to mostobran za obranu kulture od napada Moskve i njezinih pristaša na Zapadu. Na svojem vrhuncu Kongres je imao urede u 35 zemalja i objavljivao više od dvadeset časopisa.
Ali aktivnosti tih stranih vlada nisu bile nužno ideološke. U slučaju Sjedinjenih Država, oni koji su podržavali američku nacionalnu politiku bili su saveznici; oni koji to nisu činili smatrani su neprijateljima, bez obzira na ideologiju. Za vrijeme Domovinskog rata nije bilo nikakve razlike, naravno. Odjednom su izniknule tisuće nevladinih udruga, financirane djelomice ili u cijelosti od stranih vlada da bi utjecajno usmjeravale razvoj zemlje pomoću kulturnih događanja, novih progresivnih medija i slično. One to čine i danas. Mnoge od tih skupina iako ni izdaleka dovoljno njih, jer im je zemaljski kruh bio i previše ukusan odbile su novac kad je postalo jasno da su na uzici. Tako, dok pratimo ustrojavanje novih vladinih ministarstava, nemojmo zaboraviti koliko je važno ministarstvo kulture, kako za dušu tako i za budući politički i demokratski razvoj naše zemlje.
>>Julienne Bušić: Želim zemlju u kojoj postoji dijalog i konsenzus
>>Julienne Bušić: Najveći problem u Hrvatskoj je to što svi žele biti glavni