Kolumna

Nemojte zaboraviti Matoušeka ni na Valentinovo

Foto: Gordan Panić/PIXSELL
Nemojte zaboraviti Matoušeka ni na Valentinovo
13.02.2015.
u 12:00
Ideolozi novog doba za dobre honorare propovijedaju nove mantre: “Ja ne mrzim”, “Ja moram zaboraviti”, “Treba znati oprostiti”, “Nema ničeg u tuzi”
Pogledaj originalni članak

Rene Matoušek koji je rođen u Vukovaru 7. veljače 1958. godine, a ubijen u studenom 1991. godine nakon pada tog grada u srpske ruke, bio je pjesnik, pripovjedač, publicist, glazbenik, esperantist, ratni izvjestitelj, domoljub, urednik, stomatolog, satiričar, radioamater... Za vrijeme studija živio je kod majčine obitelji Brigljević u Velikoj Gorici, a pet godina proveo je na radu u Žegaru, nedaleko od Obrovca, u koji je došao netom se oženio. Sudbina je htjela da mu je druga zbirka, i to s haiku pjesmama “Žegar”, objavljena u biblioteci Matsuo Basho u Odžacima, a uredio ju je Tomislav Marijan Bilosnić. Kako je ta 1987. godina bila godina nadaleko slavljenih jubileja Vuka Stefanovića Karadžića, zbirka “Žegar” objavljena je na ćirilici... protiv čega se Matoušek, uostalom, i nije bunio. Pa odrastao je u višenacionalnom i miroljubivom Vukovaru, u zemlji u kojoj se u osnovnim školama učilo i ćirilično pismo.

Prvu zbirku poezije “Jaka veza” objavilo mu je Narodno sveučilište u Velikoj Gorici u biblioteci Albatros. Očekivao je objavljivanje i zbirke priča “Adamov pupak”, za koju je pozitivnu recenziju negdje baš uoči rata napisao i Pavao Pavličić. U vlastitoj nakladi objavio je i zbirku “Prasci”, koja je kasnije objavljena i na esperantu, i to u Nizozemskoj. U vremenu kada su mnogi bježali iz Hrvatske na sigurnije lokacije, neki se čak i otvoreno oglušujući o mobilizacijski poziv, Rene Matoušek se vraća u Vukovar, na rad u tamošnju bolnicu, ali se i društveno aktivira pa sudjeluje u obnovi Hrvatskog doma, u kojem postaje i tajnik. Preuzima i ulogu ratnog izvjestitelja, njegov se glas mogao čuti s radiovalova Hrvatskog radija, uz onaj Glavaševićev. Pri tome mu je koristio i radioamaterski hobi.

U Vukovaru ostaje do pada. Bio je u koloni koja je odvedena na Velepromet. Odveden je na saslušanje, a očito ga je saslušavao netko tko ga je jako dobro znao, pa se Matoušeku tu gubi trag. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice na vukovarskom Novom groblju, a obitelj ga je identificirala 14. studenog 2002. godine na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu. Pokopan je u Aleji hrvatskih branitelja na vukovarskom groblju 22. studenog te 2002. godine. Reneova obitelj, majka i brat na sprovod su došli iz svoje obnovljene, obiteljske vukovarske kuće. U toj su kući na karminama primili i sve one koji su organizirano, autobusom iz Velike Gorice došli na posljednji oproštaj s Reneom, piscem za čiji se opus itekako brinula nedavno preminula ujna Vera Brigljević iz Velike Gorice. Njezinom zaslugom Narodno sveučilište objavilo je knjige “Da za Renea” i zbirku priča “Ljubav” 1997. godine.

Sutra je Valentinovo i marketinške mašinerije učinit će svoje. Poklone će poklanjati (i primati) i oni koji nisu zaljubljeni. A Rene Matoušek bio je zaljubljen u knjige, umjetnost i u život. A zbog rata u kojem su na njegov grad marširali tuđi vojnici, tenkovi i vojni zrakoplovi, ostao je bez svega. U jednom trenu. I do danas nitko točno ne zna kako. A kao da to nikoga previše i ne zanima. Pa vrijeme nosi svoje. Treba se okrenuti budućnosti. Gledati naprijed. Ideolozi novog doba za dobre honorare propovijedaju nove mantre. “Ja ne mrzim”. “Ja moram zaboraviti”. “Treba znati oprostiti”. “Nema ničega u tuzi”. “Ništa nije samo crno ili samo bijelo”. Ali bijel je i to isključivo bijel sav onaj papir na koji bi Rene Matoušek, da je ostao živ u vukovarskom paklu 1991. godine, napisao neke nove pjesme, haikue, kratke priče, satire, songove, kolumne... Zato nemojte zaboraviti “bijelog” Renea ni na Valentinovo.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.