Teško je dokučiti ekonomsku logiku koja stoji iza burzovnog trilera koji se ovih dana odvija na zagrebačkom tržištu kapitala. Zašto je ciparska korporacija srpskog tajkuna Nebojše Šaranovića dosad potrošila više od 100 milijuna kuna na dionice Kraša, iako ga ne može kontrolirati čak i da kupi sve dionice koje nisu u vlasništvu Braće Pivac i radnika udruženih u tvrtku Kraš ESOP? I to po dvostruko većoj cijeni od realne vrijednosti.
Odgovor može ići u dva smjera: prvi je da Šaranović ulaskom u Kraš dobiva puno više od pukog vlasničkog udjela u hrvatskoj konditorskoj kompaniji. Je li to izravan ulazak na tržište Europske unije, puko ovladavanje tradicionalnim Kraševim brendovima koji bi na tržištu Srbije i danas imali dobru prođu ili pak nešto treće, zasad je nemoguće utvrditi. Riječ je o samozatajnom, financijski dobro potkovanom poduzetniku sa sjedištem na Cipru, kojem, evidentno, novac nije problem. Ipak, ni najbogatiji se novcem ne razbacuju bez jasnog interesa.
Ako u čitavoj priči nema poslovne logike, kao što tvrdi većina analitičara, odgovor treba tražiti u političko-ekonomskom kontekstu. Udruživanje poslovnih konglomerata na području regije stara je ideja ugaslih zvijezda hrvatsko-srpskog biznisa, Ivice Todorića i Miroslava Miškovića, proizašla iz potrebe stvaranja tržišta većeg od onog omeđenog nacionalnim granicama. Od raspada bivše države do danas hrvatski su industrijalci često prodirali na srpsko tržište, uglavnom preuzimanjem srbijanskih kompanija. Istodobno, veće srpske investicije u Hrvatsku mogu se nabrojiti na prste jedne ruke.
Poznato je da kapital ne ide tamo gdje nije dobrodošao i da je politička suradnja u temeljima dobrih ekonomskih odnosa. U tom kontekstu treba gledati na deficit srbijanskog kapitala u Hrvatskoj. Međutim, kapital ne poznaje granice pa nacionalni sentimenti bez problema mogu pasti u drugi plan kad se prodavatelj suoči s nemoralnom ponudom. A Šaranovićeva je upravo takva.
Srpski novac koji ide preko Cipra u pravilu je prljav novac od droge, prostitucije ii neke treće vrste kriminala, pa ga je očito netko odlučio oprati kupujući tvrtku u Hrvatskoj. Istina je da novac ne poznaje granice, ali još veća je istina da se nitko ne razbacuje čistim novcem i ne plaća duplo odnosno dva nešto što realno vrijedi jedan.