Neovisnost Katalonije nije cilj, nego sredstvo

Orwell je u Barceloni, dok se prostrijeljena grla skrivao od ruke komunističke pravde, upoznao one štakore, velike kao mačke, kojima je kasnije mučio Winstona Smitha u “1984.”.

Kao što je poznato, u Španjolsku je otišao kao entuzijast vođen idealima, priključivši se Internacionalnim brigadama, kako bi se borio protiv Francova fašizma. Iz Španjolske se vratio razočaran u revolucionarni republikanizam i komunističku ideju, čiju je stvarnost kasnije opisao u romanima “Životinjska farma” i “1984”. Štakori su životinje koje žive u podrumima i hrane se ljudskim snovima.

To je scena koja dobro ilustrira gotovo sveopće oduševljenje na koje kod publike, bilo lijeve ili desne, nailazimo ovih dana na vijesti o referendumu o neovisnosti Katalonije. Desnima na pamet padaju prispodobe borbe za neovisnost nakon pada komunizma, uspoređujući stvaranje nacionalnih država nakon raspada Jugoslavije i SSSR-a s katalonskim referendumom. Lijevima, naravno, prvo padaju na pamet slike Španjolskog građanskog rata i internacionalne solidarnosti u borbi protiv fašizma. I jedna i druga slika su pogrešne, no čini mi se da je lijeva imaginacija ovdje bliža stvarnosti. Prije svega, vjerovati da na Zapadu danas postoje nacionalizam i težnja za neovisnošću usporedivi, recimo, sa zanosom koji je nadahnjivao ljude u borbi za neovisnost Hrvatske, znači mjeriti nesumjerljive stvari. Nacionalizam na Zapadu drvo je koje ne daje ploda. U Jugoslaviji i zemljama istočnoga bloka ljudi su težili stvaranju nacionalne države, parlamentarne demokracije i oslobađanju od jednopartijskoga komunizma. Postojala je odlučnost koja je bila bremenita budućnošću i koja je davala civilizacijski smisao i jasan smjer tome cilju.

Ako pak pogledamo separatističke pokrete na Zapadu, njima nedostaje tog nacionalnog entuzijazma; on je tamo nedostatan i, da bi dobio na zamahu, obično mora biti cijepljen nekom vrstom lijevog ideološkog dodatka, nadomjestkom nepreboljene prošlosti. Separatizam u Škotskoj, Kaliforniji ili Kataloniji usmjeren je protiv institucija nacionalne države. Velika Britanija, SAD i Španjolska zemlje su razvijene demokracije, a ne komunističke tamnice naroda. Tu je separatizam više sredstvo u rukama lijevih koji ne mogu podnijeti suverenu dominaciju desnice u parlamentima tih zemalja. Usporedba Katalonije s Istrom, koja se pojavila u našem lijevom tisku, puno je bliža stvarnosti od evokacije borbe za hrvatsku neovisnost, kojom je sebi referendum u Kataloniji objašnjavala naša desnica.

Kao što podsjeća Financial Times, odlučujući utjecaj na razvoj događaja oko ovog katalonskog referenduma ima radikalno lijeva Lista narodnog jedinstva (CUP). Kada je u Španjolskoj netko radikalno lijevo, onda je to baš radikalno i skroz lijevo. Iako drže samo 10 od 135 mjesta u regionalnom parlamentu, bez njihovih glasova do ovog referenduma ne bi ni došlo. Njihova je najisturenija figura dugogodišnja aktivistica iz radničkog predgrađa Barcelone Anna Gabriel, glasnogovornica ove stranke. Njezin je idol bivši komunistički diktator Venezuele Hugo Chavez.

Sada je jasnije odakle dolaze radikalni tonovi i beskompromisni stavovi koji prevladavaju oko ovog referenduma. To nije duh buđenja jedne nacije željne slobode, već duh revolucije, koja nacionalno pitanje koristi u druge, ambicioznije svrhe. “Neovisnost za nas nije cilj po sebi. Ona je sredstvo za promjenu pravila igre i materijalnih uvjeta života većine ljudi”, kaže mlada revolucionarka Anna. Cilj je, dakle, socijalizam chavezovskog tipa, a ne uspostava nacionalne države.

U skladu s ovim revolucionarnim kredom, ona ponavlja da neovisnost Katalonije “nema alternativu”, a španjolska je demokracija za nju “fašizam”. Otuda je i jasnija gerilska narav ovog referenduma sumnjiva legitimiteta, na kojem je pravo glasanja proglašeno “univerzalnim”, pa je glasao tko je gdje htio, nerijetko na ulici i bez ikakve provjere. To se, valjda, zove neposredna demokracija. Jasniji su i sukobi s policijom u Barceloni, za koje španjolska vlada optužuje upravo aktiviste ove stranke. Cilj je mobilizacija i radikalizacija sukoba, a ne pregovori i traženje političkog rješenja.

Anna Gabriel je španjolska Rada Borić, a ne Franjo Tuđman ili Lech Wałęsa. To je točno ona razlika koja danas dijeli suverenizam istoka od zapadnoga “lijevog nacionalizma”. Ako je za ove na Zapadu možda kasno, bar bismo mi iz istočne Europe trebali prepoznati potmule tonove orvelijanske totalitarne poezije već na prvo slušanje, a ne uz njih odmah domoljubno cupkati i fućkati. Snove treba čuvati od gozbe podrumskih štakora.