Da slika, ponekad, govori više od tisuću riječi dokazuje ovih dana i fotografija objavljena u Facebook grupi “Uljanik za bolje sutra”. Na njoj premijer Andrej Plenković u riječkom brodogradilištu 3. maj razgovara s četvoricom radnika koji na glavi nose ili u ruci drže šljemove. Trojica imaju žute šljemove, to su predradnici, poslovođe. Jedan ima bijeli šljem, on je radnik. Svi su očito u poodmaklim godinama, pred mirovinom. Imalo upućenima u hrvatsku brodogradnju s te je slike sve odmah jasno.
Nakon gotovo godine dana s blokiranim računom i obustavom proizvodnje, u brodogradilištu su još ostali samo radnici koji čekaju mirovinu i otpremninu. Mladi su radnici iz brodogradilišta uglavnom otišli, ostali su samo oni koji su imali druge izvore prihoda da prežive godinu dana i bez plaće, a koliko je takvima stalo do rada u brodogradilištu, možemo samo pretpostaviti.
U petak 27. rujna direktor 3. maja Edi Kučan ispričao je internetskom portalu “Rijeka danas” kako jedan naručitelj želi potpisati ugovor za završetak i broda koji se trenutno u Rijeci nalazi na navozu, “a za to je ključna isporuka glavnog motora koji je nekad gradila riječka Strojogradnja te nas je zamolio da razmotrimo sve mogućnosti kako bi se i sljedeći opet izgradio u Rijeci”.
Lijepo je da kupci hvale i žele riječke brodske motore, ali to im je sada uzaludno: Strojogradnje u Rijeci više nema, svi njezini zaposlenici u svibnju su dobili otkaz pa nove motore više nema tko izraditi. Što nam govori slika s početka teksta i priča o motorima?
Govori nam da se tako složen, vrijedan i osjetljiv sustav kao što je veliko brodogradilište ne može ostaviti godinu dana s blokiranim računom i tehnički paralizirano, pa tek potom spašavati. Ako se doista likvidacija tog i takvog sustava ne želi dopustiti, onda je potrebna njegova trenutna zaštita od vjerovnika i trenutna financijska rehabilitacija. Godinu dana kasnije – može biti prekasno.
VIDEO Sastanak Plenkovića i direktora 3. maja
To osobito vrijedi za 3. maj koji je blokadu dočekao s dugotrajnom imovinom u bilanci od 290 milijuna kuna, a dugotrajnim obvezama od samo 55 tisuća kuna, te s kratkotrajnom imovinom dva i pol puta većom od kratkotrajnih obveza, što znači da zapravo nije bio insolventan. Isto tako, ako se doista željelo da 3. maj profunkcionira, onda mu je odmah trebalo vratiti i kompletne službe koje ga čine brodogradilištem, a ne samo pogonom, koje je Uljanik iz njega prebacio u Pulu kada je postao njegovim većinskim vlasnikom.
Za percepciju u javnosti kako ulaganje novca poreznih obveznika u 3. maj, u iznosu znatno većem od nužnog za dovršavanje tri broda, nije uzaludno, dobro bi bilo i da se javnosti otkriju i predstave poduzetnici, osobito lokalni, koji mu iskazuju povjerenje. Za sada direktor Kučan samo kaže da ih ima, ali ne želi reći njihova imena. Ipak, iz podatka da 3. maj 300 tona brodskih sekcija za talijanski Fincantieri mjesečno radi preko poduzeća Itaqua govori da je jedan od njih i riječki poduzetnik Marin Štiglić. Da li bi on mogao biti i strateški partner, tek će se vidjeti.
Firmu koja je u Jugoslaviji izvozila ko luda su uspjeli uništit oni isti koji su u Jugi čistili wc-e