Nepokretna Ivana Nikolac: 'Najteže mi je što si ni suze ne mogu obrisati'

– Znate što je najteže na svijetu? – pita mirnim glasom prekinutim tek teškim uzdahom.

– Kad ti teku suze, a ne možeš ih obrisati... jer nemaš ruke ili su ti one nemoćne – završi misao 34-godišnja Ivana Nikolac iz Šarić Struga, malog mjesta pokraj Ploča. Kad toj ženi suze poteku, majka ih obriše. Briše joj ih već tri godine, otkako je Ivana nastradala u stravičnoj prometnoj nesreći 25. kolovoza 2006. godine u blizini Međugorja. Ostala je potpuno nepokretna.

– Iz cijele nesreće sjećam se samo jednog detalja. Kada je sve već bilo gotovo, podigla sam glavu, pogledala u noge, okrenula glavu ulijevo, vidjela svog prijatelja živog i sve se zacrnilo – kaže. U vozilu hitne pomoći pod sirenama je prevezena prvo u Mostar, pa u Split, a na kraju su je helikopterom prebacili u Traumatološku kliniku u Zagrebu.

– Možda je bolje da ne preživi – crne su bile prve liječničke upute. Slomljen treći kralježak i nagnječena leđna moždina dali su konačnu dijagnozu – tetraplegiju. Prikovana za krevet, pokušavala se sjetiti ljetovanja koje joj je oduzelo do tada normalan život.

– Radila sam kao glasnogovornica u Austriji. Putovala sam cijelom Europom, uživala u spoznaji da me ne drži mjesto. Kući sam stigla na godišnji odmor, a tri dana prije nego što sam se morala vratiti u Austriju, ostala sam invalid – kaže. Ruke kojima je zarađivala i iz hobija stvarala nakit i dalje su opuštene uz njezino tijelo. Tri godine nakon nesreće, kad su svi liječnici upozoravali da će moći micati jedino očima, Ivana je postala pravo čudo. Samostalno diše, pomiče lopatice, pomiče nožni prst i sjedi u običnim invalidskim kolicima.

– Kad sam čula liječnicu kako je rekla da neću sama moći ni disati, u sebi sam rekla – pričaš gluposti. Samo mi daj vremena – kaže. I uspjela je. Uz mukotrpan trud i tri terapeutske vježbe na tjedan, ostvarila je ono što nije zabilježeno ni u medicinskoj dokumentaciji.

– Imam hrpu planova – nastavlja. Prvi je oporavak, barem ruke moraju profunkcionirati. Drugi je upoznati Sandru Paović.

>>Ivana: Moj si idol, tvoj me oporavak snaži, Sandra: Ustraj, radi na sebi!

– Moja je sudbina slična njezinoj, i meni može pomoći odlazak u švicarsku kliniku u Nottwillu. Samo, ne mogu to sama financirati, treba mi pomoć. Nije to lako izgovoriti, priznajem, Sandra me motivirala. Ali, s druge strane, ja nisam ona, nisam poznata. Ja sam mali čovjek – kaže.

Ipak, u Švicarsku, na adresu klinike koja je posljednja Ivanina nada, stigla je sva njezina medicinska dokumentacija. Specijalisti na čelu s Andreasom Jennyem na temelju Ivaninih dosadašnjih uspjeha daju joj velike šanse, no točnije prognoze mogu dati tek nakon četiri tjedna provedena u klinici. Optimizam koji je toliko čekala zasjenio je novac. Za ta četiri tjedna mora platiti 50 tisuća eura. Ako se pokaže da se vježbama u toj klinici može oporaviti, prema prognozama specijalista, ondje bi provela šest mjeseci.

– Da barem ruke mogu micati – uzdahne. Pomoći joj možete uplatom na račun 2340009-3103107464 u PBZ-u.