Nepostojeći državni udari znak su paranoje političkih elita

Vatreni su veličanstveno dočekani u domovini. Razdragana masa uz zvuke navijačkih i domoljubnih pjesama proslavila je najveći uspjeh našeg nogometa i odala priznanje srebrnoj generaciji koja će zlatnim slovima biti zapisana u povijesti hrvatskog sporta. Svi su krajevi Lijepe naše, uz minimalne razlike u folkloru, jednako dočekali svoje heroje.

Hrvati ovih dana dišu kao jedan.
Kad god se to dogodi, a dogodi se rijetko, političke elite i s njima povezani “neovisni mediji” i “zabrinuti građani” osjete prijetnju.

Nakon dostojanstvenog dočeka oslobođenih generala pobjedničke vojske 2012. slušali smo priče da su nekakve mračne sile željele iskoristiti Gotovinu za marš na Markov trg i rušenje vlasti, ali je generalovom mudrošću taj crni scenarij izbjegnut. Sad nas uvjeravaju da je uz vesele pjesmuljke i obiteljsku atmosferu na dočeku nogometaša umalo proveden “ustaški državni udar”.

Srećom, nije uspio. Nedavne referendumske inicijative također su, ako je vjerovati samoproglašenim čuvarima naše demokracije, alat kojim se opasni marginalci žele dokopati vlasti. 
Čini se da svaka situacija u kojoj je više od pet Hrvata na okupu – bilo na ulicama ili na papiru – automatski predstavlja opasnost za ustavnopravni poredak.

Dva su razloga za takvu paranoju političkih elita. Prvi je to što su proizašle iz starih komunističkih struktura i ne znaju funkcionirati bez vanjskog i unutarnjeg neprijatelja, a biračko je tijelo, također stasalo u komunizmu i kaosu tranzicije, dosad nagrađivalo takve polarizirajuće poruke.

Drugi je razlog svijest samih elita da ništa ne nude i nemaju rješenja za goruće probleme te je samo pitanje vremena kad će se pojaviti netko tko će ih pomesti. Što je stanje u državi gore, njihova je paranoja sve veća jer je jasno da nezadovoljstvo ne može vječno ostati konzervirano.
I tako je narod samim svojim postojanjem postao prijetnja onima koji ga navodno predstavljaju.

Budući da ne znaju i ne žele mijenjati sebe, najradije bi mijenjali narod. A to je spor i mukotrpan proces pa će se zadovoljiti time da ga kontroliraju kupovinom socijalnog mira i stalnim huškanjem. Dosad im je to polazilo za rukom.

Razbijeni u četiri milijuna pojedinaca sa sve manjom društvenom kohezijom, Hrvati uglavnom ne vjeruju da su promjene doista moguće i nemaju nikakvih očekivanja od političara.

A onda se kao ljepilo pojavi svjetsko nogometno srebro i spoji ojađene i obeznađene pojedince u masu koja vjeruje. Koja na svoje oči vidi da se može i kolika je nagrada kad daš sve od sebe. Vladajućoj kasti u tom trenutku stvari izmiču kontroli i učas se pojavi priča da stotine tisuća ljudi koje spaja ista radost, isti ponos i isti identitet zapravo sudjeluju u državnom udaru, nekakvoj crnoj revoluciji.

Prema svemu viđenom na hrvatskim ulicama na kojima nije bilo ni traga nasilju, narodne su giljotine optimizam, domoljublje i nada.
Da bi elite preživjele vlastiti besmisao i manjak svakog sadržaja, moraju narod lišiti njegovih giljotina

. Zato nam ubijaju optimizam i nadu i ocrnjuju naše domoljublje. Ako smo četiri milijuna pojedinaca, stanje će ostati nepromijenjeno, što odgovara konzumentima narodnog bogatstva koji sebe smatraju predodređenima za vlast. A bit ćemo zauvijek usamljeni pojedinci budemo li onoga do sebe gledali s nepovjerenjem i prijezirom samo zato što sluša Thompsona ili misli drukčije.
Hrvatska svakog dana igra odlučujuće utakmice.

Na nama je da odlučimo želimo li, unatoč različitim pozicijama na kojima igramo, biti momčad ili tek skup pojedinaca koji igraju svaki za sebe. Ovo je svjetsko prvenstvo pokazalo da pobjeđuju momčadi, dok umišljene zvijezde koje ne mogu funkcionirati s drugima završavaju u suzama. A naša je Hrvatska predugo plakala.