Nepoznati Mačekov plan za Hrvatsku

Pravaš Ivan Tepeš (38), zamjenik ravnatelja Hrvatske matice iseljenika, povjesničar i političar doktorirao je na temu „Političko djelovanje Hrvatske seljačke stranke u emigraciji od 1945. do 1990. godine“. Jedan je od rijetkih povjesničara koji je istražio djelovanje HSS-a u emigraciji. U njegovu doktoratu brojne su zanimljivosti i nepoznati detalji o HSS-u u emigraciji.

– Već dulje vrijeme zanimam se za političku emigraciju, posebno za HSS zato što je to stranka koja je uživala najveću potporu u hrvatskom narodu do Drugog svjetskog rata. O djelovanju vodstva HSS-a u emigraciji, ljudima koji su uživali veliku potporu, malo se zna. Kad sam krenuo u istraživanja, nisam se ni nadao na koje ću bogatstvo naići: pluralizam razmišljanja unutar HSS-a i hrvatskih političkih organizacija. Potrebno je razbiti mit o jednodimenzionalnosti hrvatske političke emigracije, a HSS je očiti primjer – kaže Ivan Tepeš čija su istraživanja uglavnom temeljena na Udbinim dosjeima HSS-ovaca koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu. Riječ je o dosjeima dužnosnika, predsjednika HSS-a od 1928. do 1964 Vladka Mačeka (1879. – 1964.); predsjednik HSS-a od 1965. do 1988. Jurja Krnjevića (1895.-1988.), Mačekova tajnika Branka Pešelja i drugih HSS-ovaca iz emigracije. Na osnovi informacija koje je dobivala, Udba je radila elaborate, analizu djelovanja političke emigracije.

„Te su informacije bile prvoklasne jer su informatori, očito, bili izravno ubačeni i Mačeku i Krnjeviću. Udbini informatori razgovarali su s vođama HSS-a u četiri oka.“

Među Udbinim informatorima bilo je ljudi iz politike i diplomacije, koji su prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata bili vezani za strukture Kraljevine Jugoslavije, i koji su poznavali Mačeka i ljude iz vodstva HSS-a. Nakon rata počeli su raditi za komunističku Jugoslaviju, dragovoljno ili pod ucjenom. Osim njih, ucijenjeni su ili zavrbovani razni drugi članovi HSS-a, kako oni koju su ostali u domovini tako i oni u inozemstvu. Iz dosjea Jurja Krnjevića vidljivo je da su Udbini informatori bili i iz redova njegove šire obitelji.

Tito protiv Mačeka

“Na temelju dosjea Vladka Mačeka i Jurja Krnjevića može se napisati špijunski roman. Jedan informator, na primjer, daje 1946. informacije i Udbi i američkoj obavještajnoj službi. Jugoslavenske komunističke vlasti su u realnom vremenu bile dobro informirane o Mačekovim planovima. Jedan Udbin informator je, recimo, bio posrednik između Mačeka i srbijanskog seljačkog prvaka Dragoljuba Jovanovića, koji je ostao u Jugoslaviji. Maček je baš preko njega davao naputke Dragoljubu Jovanoviću vezane za izbore u Jugoslaviji i stvaranje seljačkog bloka 1946. godine. Zanimljivo je kako je putem istog informatora Udbe Maček razmijenio informacije i sa Slobodanom Jovanovićem, čelnikom Jugoslavenskog odbora u Londonu i bivšeg predsjednika izbjegličke jugoslavenske vlade, a koje su se ticale prijedloga hrvatsko-srpskog sporazuma u emigraciji. S obzirom na to da je osoba koju je Maček koristio kao vezu s Beogradom i Londonom bila informator jugoslavenske tajne službe, o svemu tome Tito je imao informacije iz prve ruke, a Mačekove emigrantske aktivnosti Tito je spomenuo i u svojem govoru na velikom skupu u Zagrebu u povodu izbora za Ustavotvorni sabor NR Hrvatske u studenom 1946. godine. Tito je tada u svom govoru Mačeka zbog svih tih njegovih emigrantskih aktivnosti nazvao neprijateljem br. 1. hrvatskog naroda“, pojašnjava Tepeš (na fotografiji ispod).

No, osim Udbe, Mačeka su pratile i strane obavještajne službe. Amy Schmidt, povjesničarka, pisala je da je američka obavještajna služba prvih godina poslije rata koristila razgranatu HSS-ovu emigrantsku mrežu za dobivanje informacija s obzirom na to da su u kampove u Austriji i Italiji konstantno dolazili izbjeglice iz Jugoslavije. Kako su Maček i njegovi suradnici s njima komunicirali, bili su zanimljivi zapadnim obavještajnim službama za dobivanje kvalitetnih informacija iz Jugoslavije.

O Mačeku se u emigraciji inače govorilo da je vezan za američku obavještajnu službu s obzirom na to da je on bio na plaći Nacionalnog odbora za slobodnu Europu. Nacionalni odbor za slobodnu Europu bila je produžena ruka američke vlade i obavještajne agencije u kontekstu hladnog rata protiv SSSR-a. Za taj odbor bile su vezane političke osobe iz zemalja iza željezne zavjese, odnosno iz Jugoslavije i satelitskih zemalja SSSR-a iz srednje i istočne Europe. U godinama poslije rata na popisu ljudi koji su bili članovi Odbora bio je i Dwight David Eisenhower, američki predsjednik od 1953. do 1961. Zapadne sile su, dakle, računale na HSS.

Nijansirana politika

Naime, rukovodstvo HSS-a nije bilo kompromitirano suradnjom s fašistima i nacistima pa je bilo pogodno da ga zapadnjaci guraju kao moguće političko rješenje.

„Što se tiče Mačeka, on je uvijek vodio računa o nekoliko čimbenika, prvenstveno je bio svjestan interesa SAD-a, pogotovo poslije 1948., koji je bio za koncept očuvanja Jugoslavije te je i Maček slijedio takav stav jer ga je smatrao jedinim ostvarivim, ali je vodio računa i o velikom dijelu hrvatske političke emigracije koji je bio za koncept potpuno neovisne Hrvatske“, govori Tepeš.

Maček je, naime, u tom smislu vodio nijansiranu politiku, za razliku od Krnjevića koji je od kraja 40-ih bio decidiran u vezi neovisnosti Hrvatske, s obzirom na to da je bio u svađi sa srpskom emigracijom još dok je bio u izbjegličkoj vladi u Londonu.

„Politiku iseljeničkog i emigrantskog HSS-a mora se staviti u širi međunarodni kontekst, a HSS-ovci su slijedili službenu politiku SAD-a i Velike Britanije. Sukladno tome, iseljeničke organizacije HSS-a iz SAD-a i Kanade tijekom Drugog svjetskog rata podupirale su politiku zemalja u kojima su djelovale pa su tako podupirale i poteze Ivana Šubašića te glorificirali Josipa Broza Tita“, pojašnjava Tepeš.

U iseljeničkom tisku, u listu Hrvatska iz 1948., postoji preslik HSS-ova godišnjaka iz 1945. godine, a na naslovnici je bio lik Josipa Broza Tita. U to vrijeme je i Šubašić u Titovoj vladi, a nakon izlaska Mačeka iz zemlje u svibnju 1945. i davanja intervjua The New York Timesu polako je HSS počeo okretati ploču što se tiče odnosa prema Titu.

Interes pao od 1953.

Kada Šubašić izlazi iz vlade u jesen 1945., onda se i oni HSS-ovci u iseljeništvu, koji su bili skloni njegovoj politici u potpunosti okreću protiv komunističkog režima i Tita. Stoga list Hrvatska negativno piše o HSS-ovcima u smislu da su još 1945. bili za Tita, a da su najednom poslije toga postali veliki Hrvati.

Inače, Krnjević, pa ni Maček, nisu blagonaklono gledali na Šubašićeve političke poteze i sporazum s Titom.

HSS-ovci su, naime, nakon 1945. mislili da će doći do velikog sukoba između Istoka i Zapada te da će doći i do promjena u Jugoslaviji. Kada su vidjeli da od toga nema ništa, a pogotovo nakon 1948. i sukoba Tito – Staljin, vodstvo HSS-a nadalo se da će Zapad inzistirati na demokratskim izborima u Jugoslaviji i da bi na tim izborima HSS odlično prošao, međutim, to se nije dogodilo. Inače je, po pitanju sukoba Tita i Staljina, Maček ispočetka smatrao da je riječ o triku, ali je vrlo brzo shvatio da je sukob trajan, a da je posljedica toga povećana potpora Titu od strane Zapada, što Mačeku i HSS-u nije odgovaralo.

Što se tiče rješavanja hrvatskoga pitanja, Mačeku je Banovina Hrvatska bila optimum. Banovina je, prema Mačeku, u svakoj kombinaciji bila u sastavu Jugoslavije. Zahvaljujući materijalima Udbe, u Tepeševu doktoratu to je posebno obrađeno.

Iz dijela razgovora Mačeka sa srpskom emigracijom i iz pisama Krnjeviću može se jasno vidjeti kakva su Mačekova razmišljanja o rješenju hrvatskog pitanja. Kako se o tim pitanjima nije izlazilo u javnost, sve je bilo obavijeno velom tajne, iako se u emigraciji o tome govorilo.

Srbi su bili zainteresirani, ali je, između ostalog, po HSS-ovcima, problem Srba u emigraciji bio taj što nitko od njih nije imao izborni legitimitet, kao što je to imao HSS među hrvatskim narodom na izborima 1938., a vodstvo HSS-a razmišljalo je u tim okvirima. HSS-ovci nisu priznavali činjenično ratno stanje niti izbore 1945. Smatrali su te „izbore“ nelegitimnim.

Srpska emigracija bila je i podijeljena i među njima je bilo nekoliko struja, oni koji su bila među pučistima 27. ožujka 1941., ali i knez Pavle te Dragiša Cvetković. Maček je sa svim strujama održavao veze, dopisivao se s knezom Pavlom, a održavao je veze s Dragišom Cvetkovićem, kojeg je najviše cijenio, a s njim je, na kraju krajeva, i postigao sporazum iz 1939. godine. Maček se također sastajao i s kraljem Petrom, pogotovo što je još 1945. političku situaciju smatrao maglovitom i nije znao hoće li Zapad do kraja prihvatiti Tita ili je kralj još u igri.

„Zanimljivo je promatrati taktiku i strategiju jednog hrvatskog političara, koji uzima u obzir nacionalne interese, ali je svjestan i interesa SAD-a i zapadnih sila u hladnom ratu“, kaže Tepeš.

Prema Mačekovu dosjeu, Udba ga je konstantno pratila sve do smrti, međutim, interes Udbe za njega je od 1953. bio jako malen i njegove aktivnosti od 1953. do 1964. nalaze se na svega osam od sveukupno gotovo 900 stranica, koliko sadrži dosje.

Jugoslavenske tajne službe su, dakako, budno pratile rad i djelovanje Branka Pešelja (1909. – 1990.), Mačekova osobnog tajnika. Maček i Pešelj su u istom automobilu zajedno izašli iz Zagreba u svibnju 1945. Budući da je Pešeljeva supruga bila Amerikanka, išli su prema američkim, a ne britanskim trupama u Austriji. Pešelj je s Mačekom dijelio zajedničku kuću u Parizu i prvih godina u Washingtonu, a početkom 1950-ih se Pešelj preselio, ali je do kraja života održavao bliske kontakte s Mačekom. Pešelj je početkom 1950-ih dobio i američko državljanstvo. Pešelj je inzistirao na konfederativnoj Jugoslaviji. Puno je onih koji su u emigraciji percipirali da, ustvari, Pešelj govori ono što Maček misli. Tako je 1963. Pešelj sa srpskim i slovenskim političarima u emigraciji potpisao prijedlog Demokratske alternative. Pešelj je govorio da je Maček odobrio njegovu inicijativu. Na meti Udbe posebno su bile osobe koje su u medijima pisale protiv komunističkog Titova režima. Tako su pošto-poto htjeli zaustaviti i Bogdana Radicu, hrvatskog intelektualca i novinara, koji je bio blizak HSS-u. Radica je razorno pisao o Titovu režimu.

Juraj Krnjević posebno je bio na meti Udbe. On je sve vrijeme emigracije održavao veze s domovinom, dobivao je informacije iz prve ruke, pratio hrvatski, jugoslavenski i međunarodni tisak. Živio je u Londonu i imao još iz ratnog i prijeratnog vremena odlične veze u Foreign Officeu (Ministarstvo vanjskih poslova). „Prema Udbi, Krnjević je imao jake veze s vrhom britanske politike, informirao je Britance preko Foreign Officea, i utjecao na njih. Isto tako, svaki put kad bi dolazio u Ameriku, obvezno je odlazio u State Department gdje je Amerikance sa svoje strane gledišta analizirao i informirao o događajima u Jugoslaviji“, pojašnjava Tepeš.

Krnjevićeva aktivnost bila je velika i intenzivna. Emigracija je u njemu u jednom trenutku vidjela i potencijalnog vođu, što je bilo logično s obzirom na to da je on bio zapadno orijentiran i za vrijeme rata nije bio kompromitiran. Zalagao se za demokraciju i, što je važno, za samostalnu Hrvatsku.

„Krnjević je bio isključivo za neovisnost Hrvatske. U jednom izvještaju Udbe iz 1952., nakon što su Krnjević i Pešelj bili u U.S. State Departmentu, informator prepričava, što je Krnjević rekao Amerikancima. Pešelj je, prema Udbinu informatoru, ispričao da je Krnjević u State Departmentu rekao da je svjestan kako Amerikanci to ne žele čuti, ali im netko mora reći da hrvatski narod želi samostalnu hrvatsku državu.“

Krnjević je posebno iritirao Titov režim. U dokumentima jugoslavenske obavještajne službe uporno se ponavlja da je on mason i eksponent britanske obavještajne službe, da je preko tih veza bio dobar s Winstonom Churchillom i britanskim političkim vrhom. Osim što je HSS bio u član Međunarodne seljačke unije, zanimljivo je da su još krajem 40-ih godina prošloga stoljeća, Maček i Krnjević u stranačkom tisku počeli javno zagovarati ideju Europske zajednice i srednjoeuropske zajednice na potezu Baltik – Jadran – Crno more. To je istovremeno zagovarala i Međunarodna seljačka unija i organizacije koje su djelovale pod pokroviteljstvom SAD-a.

„Ono što je zanimljivo i o čemu se jako malo zna je činjenica da je Krnjević sudjelovao u radu Europskog pokreta, inicijative u kojoj su sudjelovali tadašnji vodeći europski političari, i koja je dovela do stvaranja Europske zajednice. Krnjević je bio na prvim sjednicama Europskog pokreta. I davao svoj doprinos diskusijama, o čemu se malo zna“, kaže Tepeš.

Odnos prema „tvrdoj“ hrvatskoj političkoj emigraciji vođe HSS-a nisu mijenjale. Imali su antikomunističku platformu, ali isto tako i antifašističku te antiustašku. Bili su naslonjeni na SAD i Britaniju.

„Što se tiče Mačeka i Krnjevića, oni nisu htjeli surađivati s bilo kim tko je bio kompromitiran sudjelovanjem u vlasti ili u ratu u vrijeme NDH. Krnjević nije odobravao ustaški režim i pokret iako je u kasnijim godinama gurao ideju ‘ne svađati se’.“

„Maček i Krnjević bili su izraziti protivnici NDH i ustaškog režima kao i političkih organizacija u emigraciji koje su proistekle iz toga režima. Poslije, i njihov odnos je bio slojevitiji. Neki HSS-ovci, koji su simpatizirali ustaše i NDH, a njih je bilo malo, poslije su opet ušli u redove HSS-a. Što se okupljanja hrvatske emigracije tiče, Krnjević nije prihvaćao niti davao legitimitet Hrvatskom narodnom vijeću.

„Krnjević je bio protiv ulaska HSS-a u Hrvatsko narodno vijeće stvoreno 1974. zbog toga što su on i Maček smatrali HSS jedinim legitimnim predstavnikom hrvatskog naroda. S obzirom na to da je jedini HSS imao demokratski legitimitet, smatrali su da ga drugi nemaju.“

Meštrovićeva inicijativa

Valja podsjetiti i na inicijativu Ivana Meštrovića s kraja 40-ih godina kada je Mačeku ponudio političko vodstvo u emigraciji, međutim, Maček je bio neodlučan. Znao je govoriti: „Ne želim širiti jeda dok je magla.“ HSS je od 1988. do 1989. vodio Josip Torbar (1922.-2013.). Poslije smrti Krnjevića predsjedavao je Središnjim odborom. Torbar je bio u manjem fokusu Tepeševa istraživanja.

Prvi predsjednik obnovljenog HSS-a u domovini od 1989. do 1991. bio je Niko Novaković (1913. – 1994.), za kojeg je bilo karakteristično da je u Sarajevu 1977. osuđen na 12 godina zatvora zbog neprijateljske djelatnosti, odnosno veze s Krnjevićem i emigrantskim HSS-om. Novaković je kao politički zatvorenik robijao u Foči. Za njega je Krnjević je intervenirao preko Amnesty Internationala i prosvjedovao kod stranih vlada. Iz zatvora je pušten sredinom 1987. godine. Poginuo je u prometnoj nesreći 1994. godine.

„Prema Udbinu elaboratu, HSS je smatran opasnim sve do kraja 1989. Udba je radila elaborat o vanjskoj agresiji na SFRJ u kojem su zaključili da bi vanjske sile mogle iskoristiti Središnji odbor HSS-a, između ostalih, kao vladu koja bi bila nametnuta od zapadnih sila. U HSS-u su sve vrijeme vidjeli potencijalnu opasnost iako je HSS godinama slabio, pogotovo nakon 1979. i 1980., kada se događa veliki raskol u iseljeništvu. Evidentno je da su HSS-ovci jugoslavenskom komunističkom režimu predstavljali potencijalnu opasnost jer su imali potporu zapadnih demokratskih zemalja“, zaključio je Tepeš.