Znači, Herat je siguran – pitam Milada, direktora hotela u trećem afganistanskom gradu po veličini, jednom od onih za koje tvrde da je miran i pošteđen opasnosti rata koji više od tri desetljeća traje u ovoj zemlji .
– Potpuno – umiruje Nikolinu, moju putnu partnericu i mene Milad.
– Nema bombi, pucanja, napada? – provjeravam.
– Ma ništa! – odlučan je Milad.
– Dobro, kad se dogodio posljednji napad talibana u Heratu, kad se posljednji put pucalo? – inzistiram.
– Hm... bio je napad u petak na američki konzulat, dvije autobombe i grupa talibana. Ali, to je bilo u drugom kvartu, daleko odavde. Ništa strašno.
Petak je bio prije tri dana, a mi smo tek stigli u Herat, “siguran” grad u nesigurnoj zemlji. U napadu koji je bio “ništa strašno” ubijeno je četvero ljudi, dvadesetak ih je ranjeno – ne računajući žrtve među napadačima – a talibani su probili prve dvije linije obrane kamionima-bombama. Sve su žrtve, naravno, Afganistanci, Amerikanci svoje snage čuvaju za posljednju liniju obrane. Bitka za konzulat trajala je cijelo jutro, sudjelovale su i zračne snage, grad je bio pod vojnom okupacijom, ali za Milada taj događaj nije umanjio “sigurnost” Herata. Paradoksalno, on nam nije lagao, Afganistanci jednostavno pokušavaju sami sebe uvjeriti da je stanje normalno, kako bi inače mogli preživjeti pakao rata toliko dugo.
Gotovo identično uvjeravanje o sigurnosti slušali smo u Kabulu, no sličan napad tamo se dogodio dan prije našeg dolaska. Ali, opet: u drugom kvartu.
O sigurnosti u Heratu najbolje svjedoči skroman hotel u kojem smo smješteni, okružuju ga željezna vrata i naoružani stražari. U njemu odsjedaju rijetki stranci, glavna talibanska meta, i stoga je potencijalno izložen napadu.
Maštaju o inozemstvu
Priča o sigurnosti danas je priča koju najčešće slušate u Afganistanu, zemlji koju mnogi smatraju najopasnijom na svijetu. Dvanaest godina nakon ulaska koalicijskih snaga u zemlju većina Afganistana i dalje je pod kontrolom talibana, sigurno je nekoliko gradova i manji dio zemlje. Herat, Kabul i Mazar-i-Šarif tri su grada pod kontrolom vladinih i koalicijskih snaga, ali ni u njima život nije jednostavan. Prometnice su nesigurne, pa se iz Herata u Kabul može samo zrakoplovom, bilo kakav drugi pokušaj ravan je samoubojstvu, ne samo za strane državljane.
A opet, u Afganistanu se trude živjeti normalno, Kabul djeluje kao veliko gradilište jer je rat najbolja prilika za profit, pogotovo inozemnim korporacijama. Ma koliko živjeli “normalno”, Afganistanci maštaju o životu u inozemstvu, bilo gdje. Jer, sve je bolje od zemlje u kojoj je budućnost potpuno neizvjesna, kraj rata se ne vidi, a izlazak inozemnih vojnih snaga, do kojega će uskoro doći, vratit će zemlju pod talibanski režim, ili u anarhiju, boje se mnogi s kojima sam razgovarao.
Ovih dana Afganistan živi u velikom iščekivanju, izbori su na proljeće sljedeće godine, a čini se da nitko ne želi razmišljati o budućnosti dok se ne vidi tko će osvojiti vlast u zemlji. Opcija je nekoliko, samo jedno je sigurno: sadašnji predsjednik Hamid Karzai, prema ustavu, nema pravo opet se natjecati. Predsjednički mandat, vruć krumpir u zemlji uništenoj ratom, s velikim dijelom države koji je vlastima nedostupan, s visokom stopom nepismenosti i još većom nezaposlenosti, i nije neka nagrada. Svaka od potencijalno jakih opcija vezana je uz neku stranu silu, jedni uz Amerikance, drugi za Rusiju, treći uz Kineze. Afganistanci, koji su cijelo stoljeće igračka velikih sila, svjesni su da je potpuna neovisnost nemoguća.
Baš svi sugovornici uvjereni su da rat koji im je na vratu već više od tri desetljeća nije njihova interna stvar, nametnut je izvana, najčešće krive susjede, Iran i Pakistan, ali ni velike sile nisu bez svog (materijalnog) interesa. Ni Amerikanci niti talibani ne bore se ovdje iz ideala, demokratskih ili islamskih, ovo je rat za novac, tvrde.
Uvjereni su da talibani i Amerikanci jako dobro surađuju, a da su obični Afganistanci tek marionete u njihovoj igri. Voljeli bi čuti razumno objašnjenje kako to da baš dvije provincije (Kandahar i Halmand), koje proizvode opijum za dobar dio svijeta, ne mogu doći pod kontrolu koalicijskih snaga ni nakon 12 godina, nego ih i dalje kontroliraju talibani. Pitaju se glasno kome to odgovara, ali u sebi znaju odgovor: onima do kojih taj opijum dolazi, a to su zapadne demokracije.
Obrazovani Afganistanci skloni su u svemu vidjeti zavjeru velikih sila i profita i vrlo su uvjerljivi kad iznose argumente. Jedino što im preostaje jest pokušati emigrirati iz zemlje. U nekoliko smo navrata Nikolina i ja dobili ponude od ljudi da im pomognemo napustiti Afganistan ili barem da im “sredimo” schengensku vizu, vrlo konkretne financijske ponude. Tko god nešto može zaraditi u ovoj zemlji, čuva novac kojim će, nadaju se, kupiti svoje napuštanje Afganistana.
Potlačene žene
Za razliku od Irana, marame na ženskoj glavi ovdje nisu obvezne, žene su teoretski slobodne i ravnopravne muškarcima. Međutim, ono što se događa u praksi daleko je od toga, baš nijednu ženu nisam vidio bez muških rođaka u društvu i baš svaka je imala maramu na glavi. Marame su ovdje rjeđe nego u Iranu samo iz jednog razloga: jer većina žena nosi burku, koja ne skriva samo kosu nego baš sve, uključujući i oči. Sloboda i demokracija ovdje su velike riječi i postoje samo nominalno, u običnom životu malo se toga promijenilo od talibanskih dana.
Žene danas imaju pravo ići u školu i raditi, ali razgovor u taksiju, koji smo dijelili s desetak Afganistanaca – jer tamošnji taksiji ne kreću ako je manje od 12 ljudi u automobilu – pokazuje pravo stanje stvari. Do Nikoline je sjedila žena skrivena burkom, s djetetom, koja je, najednom, progovorila engleski. Obrazovana je, završila je fakultet i imala je posao, ali, kad se udala, muž policajac natjerao ju je da da otkaz, nosi burku i ne izlazi na ulicu sama i bez prijeke potrebe. A muž joj je zaposlen u državnoj službi, koja promovira jednakost žena i demokraciju. Kakva je tek onda situacija u mjestima pod talibanskom vlašću?
I dok smo do Kabula morali letjeti, put odatle za Mazar-i Šarif na sjeveru navodno je siguran i njime putuju autobusi. Jako su se razveselili što vide strance u Afganistanu koji nisu u uniformi pa su nam osigurali najbolja mjesta, odmah na samom ulazu. Pokazalo se da razlozi možda nisu samo u tradicionalnoj gostoljubivosti Afganistanaca nego i u sigurnosnim razlozima. Zaustave li talibani autobus na toj “sigurnoj” cesti dalje od prva dva mjesta, neće morati ni ulaziti: dragocjen plijen u obliku dvoje stranaca značit će mir za ostatak autobusa.
Da cijela priča nije bez uporišta pokazalo se čim je pala noć. Prvo smo uz cestu, u mraku, primijetili uspaničene vladine snage kako gledaju prema brdu s druge strane ceste, a onda je s lijeve strane ceste, neposredno ispred autobusa, ispaljen rafal svjetlećih metaka prema brdu. Naš poznanik sa susjednog sjedišta, koji inače radi za britanske snage, izvukao je i repetirao pištolj, a vozač je ugasio svjetla i nagazio po gasu.
Inače vrlo razgovorljivi putnici utišali su se i čuo se samo zvuk prenapregnutog motora. Desetak minuta kasnije sve se normaliziralo i nitko više nije spominjao neugodnu situaciju, s njom su Afganistanci očito naučili živjeti. A mi smo uskoro produžili dalje, u Uzbekistan, ostavivši nakon sedam dana iza sebe brojne prijatelje i poznanike, koji su silom prilika pijuni u nečijoj velikoj igri.