Hrvatska je u subotu 18. svibnja 1991. debatirala o referendumu o nezavisnosti koji se trebao održati dan poslije. Policijske postaje u godinu prije proglašenoj “Krajini” otkazivale su poslušnost, pobunjenici su počeli pucati i otvoreni se rat osjećao u zraku. No, 4800 kilometara jugoistočno od Zagreba stanovnici grada Hargeise odlučili su te iste subote da im je sad stvarno dosta: proglasili su nezavisnost Somalilanda, sjevernog dijela Somalije. Tijekom proteklog tjedna Somaliland je tako proslavio 30. godinu nezavisnosti koju – nitko ne priznaje. Više od četiri milijuna ljudi koji žive na tom teritoriju napravili su sve da ih svijet i međunarodna zajednica priznaju kao novu državu, ali to se nije do danas dogodilo, niti se čini da bi se uskoro moglo dogoditi. Zbog toga se Somaliland može nazvati “afričkim Kosovom” koje su priznale brojne zemlje, ali ne i Ujedinjeni narodi, a još više i “afričkim Tajvanom”, gotovo jedinom prijateljskom de facto državom.
Kada građanin svijeta baci pogled na kartu sjeveroistoka Afrike, na Afrički rog, vidjet će samo Somaliju kako na Afričkom rogu obuhvaća Etiopiju, na jugu graniči s Kenijom, a na sjeverozapadu s Džibutijem. No, ništa ne može biti dalje od istine. Nepriznati Somaliland, de iure dio Somalije, a de facto potpuno samostalna država, nalazi se na sjeveru te zemlje, između Džibutija i autonomne pokrajine Puntland koja jest dio Somalije (na dio teritorija između Somalilanda i Puntlanda pravo polažu obje strane).
Stanovnici Somalije i Somalilanda etnički su isti narod. Pa koji je onda argument Somalilanda za nezavisnost i priznanje? U svemu smo nezamislivo bolji, ugledniji, umjereniji od Somalije koja nam ne dopušta nezavisnost, rekli bi građani. Prije svega, radi se o drastično sigurnijem teritoriju od Somalije koja je bjelodani primjer propale države i utočište nekih od najgorih terorista, modernih pirata i kriminalaca na svijetu. Isto je tako Somaliland funkcionalna demokracija (možda i najsnažnija u cijeloj regiji) iako s brojnim manama. Entitet je to u koji stižu turisti, u kojem se stranac može relativno sigurno kretati. Terorističkih napada praktički nema. Siromaštvo je dio svakodnevice, no tamošnji diplomati naglašavaju da je upravo nepriznavanje veliki razlog tomu jer ne mogu dobiti pomoć međunarodnih kreditora. Koji je argument protivnika priznanja izvan Somalilanda? Popustimo li Somalilandu, misle države i ključni političari u Africi, nezavisnost će odmah početi tražiti stotine drugih naroda i to će kontinent i svijet dovesti do spirale ratovanja koje više nitko neće moći zaustaviti.
Žele kolonijalne granice
Somaliland je relativno nedavno bio nezavisna i međunarodno priznata država, pa makar samo nekoliko dana. Prije 61 godinu, 26. lipnja 1960. bivša britanska kolonija Somaliland proglasila je nezavisnost od Londona i odmah ju je priznalo čak 35 država, među njima i Sjedinjene Države. No, već 1. srpnja, kada je Somalija postala nezavisna u odnosu na Italiju, dvije su se novostvorene države ujedinile, i nastala je Somalija. Građanima Somalilanda trebala je samo godinu dana, kažu povjesničari, da počnu žaliti za svojom odlukom te su većinom bojkotirali ustavni referendum 1961. godine. Način njihova ujedinjenja također upućuje na još jednu zanimljivost: dok mnogi pokreti za nezavisnost u Africi odbacuju kolonijalne granice, Somaliland ih želi ponovno uspostaviti. U današnjem traganju za nezavisnošću Somalilanđani znaju apelirati da postoji razlika između njihova teritorija, koji je bio pod britanskom vlašću, i juga zemlje, koji su držali Talijani.
Na kolektivnu svijest Somalilanđana presudno je utjecao Siad Barre, diktator koji je vodio Somaliju od 1969. do 1991. godine. Revolucionarni komunist vodio je jednopartijsku lenjinističku vladu i želio je modernizirati državu pod egidom “znanstvenog socijalizma”. Njegova se vlada na kraju svela na građanski rat protiv svog naroda, a posebno su na meti njegovih ratnih aviona bili gradovi. Današnji glavni grad Somalilanda Hargeisa teško je stradao, a stanovnici još znaju govoriti da je to bio jedan od rijetkih slučajeva u kojem su avioni koji su bombardirali grad polijetali iz tog istog grada, pisao je novinar Guardiana koji je posjetio ovu de facto državu prije nekoliko godina. Sam Barre bio je prilično jasan: “Kada napustim Somaliju, iza mene ostat će zgrade, ali ne i ljudi”, rekao je jednom prilikom. No, 1991. je srušen i izbjegao je u Nigeriju, gdje je 1995. umro u dobi od 85 godina, i nakon golemog broja oduzetih ljudskih života. Građanski se rat u Somaliji nastavio praktički do danas, no Somaliland je prekinuo veze s ostatkom zemlje u svibnju 1991. godine.
Kako ta zemlja funkcionira danas? Mnogi će reći da ona slijedi princip: ponašat ćemo se kao država tako dugo dok svijet ne prihvati tu činjenicu. O stupnju državnosti koji je zemlja uspjela postići svjedoči rečenica koju je napisao spomenuti novinar Guardiana nakon što je posjetio Somaliland: “Kada ste u Somalilandu, nema nikakve sumnje da se radi o pravoj državi. Naposljetku, mjesto ima sve karakteristike državnosti. Kada sam stigao na aerodrom, carinski dužnosnik u uniformi Somalilanda provjerio je moju vizu za Somaliland koju je izdao konzulat Somalilanda u Washingtonu. Na aerodromu je bila zastava Somalilanda. Tijekom posjeta plaćao sam u šilingu Somalilanda taksistima s registracijskim pločicama Somalilanda koji su me odvezli u urede i ministarstva vlade Somalilanda.”
Somalilanđani su u 21. stoljeće ušli na velika vrata: organizirali su 2001. na referendum kako bi glasali o svom ustavu koji je teritorij definirao kao nezavisan. Praktički svi, 97% izašlih, glasalo je za ustav, odnosno nezavisnost.
– Međunarodna zajednica kaže da smo se odvojili od Somalije. Nismo. Već smo imali svoju naciju – govori aktivist Mohamed Ahmed Mohamoud.
Pa, tko je to “međunarodna zajednica” i zašto misli da ne treba priznati Somaliland? U pitanjima novih nezavisnih država u Africi većina međunarodnih aktera prepušta tu odluku Afričkoj uniji, arbitru kojeg čine sve zemlje na kontinentu. A Unija za pitanje Somalilanda traži suglasnost Somalije, koja ne želi ni čuti. Zbog toga opstaje status quo, iako je cijelom svijetu jasno da se radi o de facto državi koja se ponaša kao da je nezavisna.
I Puntland bi nezavisnost
Glavni razlozi zašto zemlja nije dobila međunarodno priznanje dvojaki su: prije svega međunarodna se zajednica boji da će i drugi narodi u Africi htjeti nezavisnost te će pokrenuti ratove kako bi ih ostvarili. U susjednoj Etiopiji primjerice žive brojni narodi, a neki misle da bi i autonomna regija Puntland koja je dio Somalije htjela nezavisnost. Posljednja zemlja koja ju je dobila u Africi i svijetu bila je Južni Sudan 2011. godine, i otada je zemlja zapala u stalno stanje građanskog rata. To je veliko upozorenje za Afričku uniju. Drugi pak je razlog to što naprosto – nikoga nije briga.
Somaliland je, naime, izrazito siromašna država. Svjetska banka izradila je procjenu veličine gospodarstva, prije sad već gotovo jednog desetljeća i ocijenila je da je zemlja četvrta najsiromašnija država na svijetu, s BDP-om po glavi stanovnika od 348 dolara. Jedan je od glavnih razloga za to upravo činjenica da je zemlja nepriznata. Zbog toga ne može sklapati trgovinske sporazume, niti uzimati pozajmice od Svjetske banke ili Međunarodnog monetarnog fonda. Zemlja zapravo živi od izvoza stoke, i to prije svega u države Bliskog istoka. Čak 70% radnih mjesta u zemlji povezano je s ovom industrijom. No, tri četvrtine mladih je nezaposleno, a mladi čine veliku većinu stanovnika u zemlji. Proračun države prije oko pet godina iznosio je oko 250 milijuna dolara, prema Foreign Affairsu. To je sićušan iznos, Hrvatska samo na mirovine izdvaja dvostruko više svakog mjeseca. Potpuno je jasno da država ne može pružati građanima mnoge usluge na koje su navikli stanovnici u Europi, uključujući zdravstvo. Privatan sektor, koliko god na početku razvoja, dominira gospodarstvom.
Sve to očigledno predstavlja ogromne probleme te gotovo polovica ljudi koje pitaju anketari žele emigrirati iz zemlje. No, zemlja se koliko-toliko razvija, i životni standard se polako poboljšava. U posljednjih nekoliko godina zemlja je doživjela najveću investiciju u svojoj povijesti. Ujedinjeni Arapski Emirati izgradili su u njoj veliku luku u gradu Berberi za čak 442 milijuna dolara. Već sada 70-80% proračuna države čine carinske takse iz te luke. U dijelu investicije sudjelovala je i Etiopija, regionalni lider. Motiv te zemlje koja nema izlaz na more činjenica je da joj velika većina izvoza ide preko luke u Džibutiju, a sada joj Berbera daje novu opciju. Sve to ukazuje na činjenicu da je zemlja otvorila diplomatske veze s nekoliko zemalja u posljednje vrijeme, ali taj je proces izrazito spor.
Dok Kosovo ima važne saveznike, uključujući i nedvosmislenu podršku Sjedinjenih Država, Somaliland je praktički ostavljen sam. Zemlja se zbog toga, zanimljivo, povezala s možda i najsnažnijom nepriznatom državom na svijetu – Tajvanom. One razmjenjuju diplomatske predstavnike, i otvorile su veleposlanstva na teritoriju one druge. Osim Somalilanda, Esvatini je jedina država u Africi koja je priznala Tajvan. Nimalo čudno, potez Somalilanda razgnjevio je Peking koji afričku zemlju promatra kao potencijalnu slabu točke svoje politike širenja ekonomskog i političkog utjecaja u Africi. Kada su se dvije de facto države međusobno priznale, Kina je poslala delegaciju u Hargeisu, ali Somaliland je odbio povući priznanje. Isto tako, Peking potencijalno zabrinjava činjenica i da ima “neposlušan” entitet upravo u susjedstvu svoje jedine vojne baze koju je Kina izgradila izvan svojih granica – u Džibutiju koji graniči sa Somalilandom.
Somaliland je relativno funkcionalna demokracija koji održava izbore, doduše rjeđe nego bi se to očekivalo, ali i dalje znatno uspješnije, bolje i češće nego okolne države. Upravo se u ponedjeljak, 31. svibnja održavaju prvi parlamentarni izbori, prvi nakon 2005. godine, i to zato što su se jedine tri stranke, čiji je broj ograničio ustav, konačno uspjele dogovoriti o njihovu održavanju. Politikom u zemlji dominiraju klanovi, odnosno potklanovi kako se to tumači. To su zajednice pojedinaca i obitelji koji se smatraju međusobno povezanima i stup su društva u Somaliji i Somalilandu. U cijeloj Somaliji živi pet klanova, iako se radi o jednom etničkom narodu, ali u Somalilandu je dominantan jedan – Isaaq. No, stranke predstavljaju potklanove, i ta činjenica znatno usložnjava tamošnju društvenu dinamiku. Posljednji su predsjednički izbori održani 2017., a na njima je pobijedio Muse Bihi Abdi. U posljednje vrijeme sve mu se češće prigovara da radi ogroman pritisak na domaće novinare, a pojave poput zatvaranja televizijskih postaja postale su gotovo redovita pojava. Pa ipak, u usporedbi sa susjednim zemljama, politika je u Somalilandu podnošljiva. Jedina je država u regiji koju je u svojoj poznatoj klasifikaciji Freedom House ocijenio kao “djelomično slobodnu”, za razliku od svih neslobodnih susjeda.
– To što je zemlja mirna, demokratska i to što se razvija ne pomaže Somalilandu dobiti međunarodno priznanje. Somaliland je vrlo tih i miran, no međunarodnu zajednicu za to nije briga. Kada god u nekoj zemlji postoji problem, međunarodna zajednica odmah dolazi u nju: Somaliju, Irak, Siriju, Libiju. Kada nema problema, nitko ne želi doći – rekao je Guardianu aktivist Mohamed Omar Hagi.
Jača konzervativni islam
Također, kako u zemlji gotovo da i nema međunarodnih predstavnika, i utjecaj je Zapada slab, sve više jača konzervativno tumačenje islama u društvu. Prošle je godine otkazan turnir u ženskom nogometu zbog njegove navodne nespojivosti sa šerijatom.
Somaliland je na međunarodnu pozornicu iskoračio prije 30 godina, i ne čini se da će se status quo što se njegova međunarodnopravnog položaja tiče uskoro promijeniti. Pa ipak, stvari funkcioniraju. Znatno lošije nego u Hrvatskoj, ali znatno bolje nego u Somaliji. Još 2007. godine Washington Postu je jedan dužnosnik američkog ministarstva obrane rekao da je Somaliland “entitet koji funkcionira”. Stav je Pentagona da bi Somaliland trebao biti nezavisan, rekao je drugi dužnosnik. Dugih 14 godina poslije nije se promijenilo ništa.
Guštom sam čitao. Hvala.