'Ovisnost nije uzrokovana drogom sama po sebi. Ona je uzrokovana osjećajem izolacije i izdvojenosti kod ovisnika'

Nekako ispod radara prošla je u našim medijima dosad najšokantnija knjiga o ovisnosti o drogama, studija koja ujedno najbolje potkrepljuje razloge za njihovu dekriminalizaciju. Kako bi je napisao, Britanac Johann Hari, njezin autor, prevalio je 50.000 kilometara kroz devet zemalja, od svoje domovine pa sve do Urugvaja, tražeći ne samo razloge zbog kojih ljudi postaju ovisni o drogama već i korijene rata protiv droge koji nije počeo s Ronaldom Reaganom ni bilo kojim drugim predsjednikom, već s konkretnim, iako ne sasvim običnim ljudima, koji su danas dio ne samo povijesti narkotika. U svojem članku "Otkriven je razlog ovisnosti o drogama, ali to nije ono što mislite", Johann Hari otkriva tek dio sadržaja ove briljantne knjige. "Chasing the scream: The First and Last Days on War on Drugs" (u slobodnom prijevodu "Jureći krik: Prvi i posljednji dani rata protiv droge") knjiga je koja nas vodi kroz genezu globalnog rata protiv droga koji je, utvrđuje autor (na pisanje ponukan osobnom tragedijom), počeo prije stotinu godina. Gotovo svi važniji procesi koji su trgovinu drogama doveli u fokus globalnog interesa dogodili su se praktično istodobno. Identificirao je tako Hari prvu poznatu ovisnicu, policajca koji ju je ispitivao i započeo rat protiv droge, ali i prvog važnog dilera, u ranom 20. stoljeću. Sve je počelo prije stotinu godina donošenjem Harrisonova zakona (nekoliko mjeseci nakon izbijanja I. svjetskog rata 1914.) koji zabranjuje kokain i heroin, a kojim je počeo rat protiv droga ne samo u Sjedinjenim Državama nego u cijelome svijetu. Nekako u to vrijeme rođena je i Billie Holiday, žena koju i danas mnogi priznaju kao jednu od najboljih jazz pjevačica u povijesti. Potanko je Johann Hari opisao veliku Billie, njezino pjevanje i ovisnost čiji su korijeni, sve na to upućuje, ležali u majčinoj pa kasnije i njezinoj prostituciji, ali i okolini koja je teško prihvaćala uspješne obojene američke građane. Među njima bio je i Harry J. Anslinger, najvažnija osoba, za koju nikad niste čuli. Anslinger je bio prvi šef Saveznog ureda za narkotike, a uz to i vjerojatno najrevniji, zadržao je tu funkciju dulje negoli je i sam J. Edgar Hoover držao položaj šefa FBI-a. Iz njegova će ureda krenuti nesmiljen obračun ne s drogom, nego s ovisnicima, korisnicima i liječnicima koji su problem droge sagledavali na način koji je kudikamo svrsishodniji od zabrane, kako se poslije u knjizi pokazalo.

Uhićeno 20.000 liječnika

Anslingerova je motivacija jasna, on i njegovi ljudi preuzimaju Odjel za prohibiciju u trenutku kada Franklin Delano Roosevelt proglašava njezin kraj. Valjda u strahu da neće imati posla, Anslinger i njegovi revno se prihvaćaju provođenja Harrisonova zakona. U Billie Holiday Anslinger pronalazi idealan primjer. Popularna crnkinja, a crnce nije volio do te mjere da su ga čak i ekstremni rasisti nazivali ekstremnim rasistom, koja je pjevala nepopularne pjesme poput one o linčovanju "Strange fruit", bila je ovisnica koja je liječenje prolazila više puta. Koristeći se različitim načinima manipulacije, pa čak i podmetanjem crnih agenata u njezinu blizinu, Anslinger je odgovaran i za njezin tragični kraj. Možda je i bitniji trenutak Anslingerove karijere u povijesti u potpunosti zanemareni obračun s liječnicima. To su braća Edward i Henry Smith Williams. Potonji se čak slagao s Anslingerom – da većina tadašnje svjetske populacije uopće nema pravo na život koliko je slaba, pogotovo kada je riječ o ovisnicima. Međutim, u svojem su radu oba liječnika došla do spoznaja koje su Anslingera uvjerile da je rat protiv droge promašen te da on, provodeći ga tako strastveno, zapravo radi za mafiju. Naime, Harrisonov zakon nije zabranjivao doktorima da propisuju opijat pacijentima, ali čisti, ako procijene da će im pomoći jer već tada je bilo znanstveno utvrđeno da opijat u čistom stanju ne čini štetu ljudskom organizmu. Otkrio je tada Henry Williams, i namjeravao to objaviti u svojoj knjizi o ovisnosti, kako neki Anslingerovi ljudi uzimaju i novac od tada jake kineske mafije kako bi pozatvarali što više takvih klinika. Sve je rezultiralo najvećim hapšenjem medicinskog osoblja u povijesti. Anslinger i njegovi uhitili su 20.000 liječnika širom Amerike i tako zaustavili jedini način da se droga ne širi, onaj da je se može legalno nabaviti uz liječnički nadzor, opisuje Hari u svojoj knjizi. Pod utjecajem američkih metoda, isto su učinile i ostale zemlje uz zdušnu Anslingerovu pomoć, jer on će nakon karijere u Saveznom uredu za droge napredovati i do predstavnika SAD-a u UN-u u sličnom tijelu gdje će maksimalno koristiti svoj utjecaj kako bi se rat s drogom nastavio nesmiljenom žestinom. Sve je to sa strane gledao Arnold Rothstein. Čovjek koji je shvatio da je jedini način da se stalno dobiva na kocki taj da sami otvorite kockarnicu. Isti je princip primijenio i na drogu. Kriminalizacija droge, shvatio je Rothstein, imat će isti efekt kao i prohibicija – za one koji imaju takve ambicije radi se o planini novca. Rothstein je shvatio kako "nabava" opijata jednostavnom pljačkom bolničkih zaliha ili uvozom naveliko iz Meksika, koji je vlada uskoro zabranila, nije pravi put. Organizirao je Rothstein kupnju naveliko iz Europe gdje opijati nisu još zabranjivani i vrlo efikasnu distribuciju po SAD-u. Zarada mu je bila šesterostruka, a omogućavale su mu je vojnički ustrojene bande, upravo onakve kakve i danas vladaju ilegalnim tržištem narkotika, onakve kakve smo gledali u serijama poput Žice. U svakom smislu te riječi Arnold Rothstein bio je prvi pravi narkodiler. Koliko je Rothstein, čiji se ubojica ne zna ni dandanas, bio značajan Hari će se uvjeriti na ulicama najubojitijeg grada na svijetu, meksičkog Ciudad Juareza. Preko mosta koji spaja Juarez s teksaškim gradom El Pasom svake se godine preveze 90 posto kokaina u Sjedinjene Države.

Zarada 19-29 milijardi dolara

Meksički karteli zarade između 19 i 29 milijardi dolara svake godine od prodaje droge u toj supersili. Osigurač su za tu trgovinu Zete, ljudi koji su prošli obuku američke profesionalne vojske u Fort Braggu samo da bi prebjegli u odrede kartela jednostavno zato što je lova bolja, a život sigurniji.

Karteli u Juarezu kontroliraju sve, vojsku, policiju, mediju, ulice, uvjerio se Johann Hari. U grafičkom prikazu nasilja koje su provodile skupine pod kontrolom Miguela Trevina ili nedavno umaklog Chapa Guzmana ističe se informacija kako je Trevino za svakog ubijenog Guzmanova suradnika nudio 375.000 dolara koje bi isplaćivao lako – iz aktovke s dva milijuna dolara koju svakodnevno nosi sa sobom. A prosječna je plaća kartelskog vojnika oko 500 dolara na tjedan. Oko 60-70 posto ekonomije u Juarezu počiva na pranju novca od šverca drogom. No, u pet godina u Juarezu ubijeno je oko 60.000 ljudi, i to prema najblažim procjenama. Ono o čemu je Arnold Rothstein sanjao, New York bez vladavine zakona, stvarnost je u Ciudad Juarezu.

Jedan dio onih koji od juareške ili neke druge droge završe kao ovisnici, mogu se pronaći u Tent Cityju u Arizoni, privatnom zatvoru koji vodi Joe Arpaio, 80-godišnjak koji je svojedobno radio za Harryja Anslingera, kojega i danas smatra velikanom iako je ovaj u bilo kojem od svojih rijetkih televizijskih pojavljivanja zarađivao teške verbalne batine zbog politike totalne prohibicije droga koju je cijeli život zastupao. U Tent Cityju Johann Hari vidio je komune izmučenih ovisnika koje tretiraju kao bića gotovo bez prava na normalan život pa ni na dostojnu smrt u usijanoj arizonskoj pustari. Koliko je rat protiv droge nepravedan prema ovisnicima kojima ne omogućuje život dostojan čovjeka, toliko je nepravedan prema ljudima drukčije boje kože. Jedno istraživanje korišteno u knjizi navodi kako je 19 posto dilera afroameričkog podrijetla, ali istodobno oni čine 64 posto uhićenih zbog takvog kaznenog djela. Aparthejd je u svojem vrhuncu zatvarao 853 crnca na stotinu tisuća, dok Sjedinjene Države danas zatvaraju 4919 crnaca u odnosu na 943 bijelca na stotinu tisuća stanovnika. Dakle, u doba postojanja društva s najizraženijom bjelačkom superiornošću na planetu, jedan je crnac imao manje šanse da ga se zatvori od crnca u zemlji slobodnih, Sjedinjenim Državama. U svakom je trenutku iza rešetaka američkih zatvora 40 do 50 posto crnaca u dobi od 15 do 35 godina ili imaju nalog za uhićenje ili su na kušnji, uglavnom zbog prekršaja vezanih za narkotike. Ni u Velikoj Britaniji, koja je najdulje odolijevala američkom nastojanju da rat protiv droge proširi na cijeli svijet, nije ništa bolje. Deset je puta vjerojatnije da se crnca zatvori zbog prekršaja vezanih uz drogu, što je brojka koja nadmašuje i Sjedinjene Države i aparthejd Južne Afrike. Postoje, međutim, dvije zemlje koje su se oduprle općoj histeriji, možda i pomalo neočekivano, Portugal i Švicarska. Te su dvije države shvatile kako je bolje od općeg rata protiv droge uspostaviti sustav koji bi ovisnicima pomagao da se ponovno uklope u svijet i tako drogu ostave iza sebe.

Prije 15 godina u Portugalu su ovisnici činili čak jedan posto ukupnog stanovništva. Nakon neuspjeha u ratu s drogom, odlučili su se na dekriminalizaciju svih narkotika, a sav novac utrošen na obračun s ovisnicima preusmjerili prema njihovoj reintegraciji u društvo. Dali su im krov nad glavom, posao, ukratko, smisao života. To je rezultiralo 50-postotnim smanjenjem ovisnosti o igli.

Dekriminalizacija s uspjehom

Europski centar za praćenje droga i ovisnosti o njima utvrdio je kako je danas Portugal deveti odozdo u Europskoj uniji po upotrebi kanabisa, peti po amfetaminima, peti po ecstasyju. Nakon desetljeća potpune dekriminalizacije, Portugal je sada debelo ispod europskog prosjeka, a još je znatno ispod najbližeg susjeda Španjolske.

Nakon dolaska na vlast predsjednice Ruth Dreifuss, rezultat je u Švicarskoj bio sličan. Godine 1985. otprilike 68 posto novih infekcija HIV-om bile su izazvane iglom, do 2009. taj se broj smanjio na oko pet posto. Dramatično je pao broj umrlih ovisnika, utrostručio se broj onih koji su uspijevali zadržati posao, pri čemu je svaki uspio osigurati sebi krov nad glavom. Program švicarsku državu košta 35 franaka dnevno po pacijentu, ali to je ipak manje od 44 franka koliko je stajao rat protiv droge po ovisniku svakodnevno.

U konačnici, prije donošenja Harrisonova zakona, dobrostojećih je ovisnika bilo čak 22 posto, tek šest posto siromašnih. Na kraju, autor knjige Johann Hari postavlja ključno pitanje: kako to da gotovo i nema pojave ovisnosti nakon višemjesečnog tretmana opijatima u bolnicama nakon teških operacija? Pacijenti se vrate kući kao da tešku drogu nikada nisu ni probali.