Opeke s imenima nestalih i poginulih u Domovinskom ratu na Selskoj cesti i u Ilici u Zagrebu, ispred zgrade u kojoj je nekad bio UNPROFOR, a sada su u njoj istražitelji haaškog tužiteljstva, postavila je rodbina žrtava kao tragični spomenik a prihvatio ih je pijetet cijele nacije. Taj zid nije sagrađen po "idejnom projektu", "urbanističkom planu" i narudžbi vlasti, nego po spontanom nacrtu boli koji ga čini jedinstvenom "građevinom" u Zagrebu i Hrvatskoj.
Opeke su simbol gradnje, kuće, prijelaza iz divljaštva u civilizaciju, te one same i na njima imena stradalih u Miloševićevu barbarskom pohodu na Hrvatsku poruka su snažnija od svih Džamonja, Rodina i Meštrovića. One su stvarna spomenička bića, sveti i dragocjeni rukopis koji je neponovljiv i neupotpunjiv u bilo kakvoj dodatnoj spomeničkoj obradi. Ili ga u izvornom obliku treba ostaviti i zaštititi gdje je i bio, ili ga u izvornom obliku treba premjestiti tako da na novom mjestu izvornost ne izgubi.
No ono što je za nekoga pijetet, za Milana Bandića i zagrebačku vlast je teret, kao što cijela vlast, a i politika u Hrvatskoj, Domovinski rat sve više osjeća kao teret. Ni Bandić ni cijela ta vlast i politika ne žele s javnošću i Europom komunicirati preko Zida boli, jer im je mnogo preča briga da zadovolje one za koje je Domovinski rat "zločinački pothvat". Zato su se pobrinuli da krišom, u ranu zoru, u vrijeme kad su budni lopovi i kurve, nestale čija su imena ispisana na opekama još jednom učine nestalima kao što im se to dogodilo u ratu.