Nestvarna priča ratnog heroja postala film: 'Izbrisao sam sebi iz glave da sam invalid'

Bio je 9. listopada 1995. godine. Domovinski rat u Hrvatskoj okončan je u kolovozu operacijom Oluja, a Hrvatska vojska krenula je u svoju posljednju bitku.

U jutarnjim satima toga dana pred Mrkonjić Gradom poginuo je karizmatični general Andrija Matijaš Pauk, a samo nekoliko sati kasnije tenkovska granata u selu Sitnice pred Banja Lukom smrvila je tijelo zapovjednika prve bojne 1. hrvatskog gardijskog zdruga koji je nakon Paukove pogibije preuzeo isti pravac napada, tijelo Miodraga Deme. Njegov impresivni ratni put koji je otpočeo u Rakitju još u studenome 1990. kada je pristupio Jedinici za posebne namjene MUP-a i obuhvatio sva hrvatska ratišta sve do teškog ranjavanja posljednji dan rata kada je od elitnog vojnika i Tuđmanova “pretorijanca” preko noći postao stopostotni ratni vojni invalid prve skupine, dirnuo je mnoge koji su ga poznavali, naposljetku i redatelja Branka Schmidta.

O njemu je snimio dokumentarni film jednostavna naziva “Demo” koji je premijerno prikazan 15. studenoga u zagrebačkom HNK, a najšira publika će ga moći gledati sutra na programu Hrvatske televizije, koja je ujedno i producent filma.

No, nije to još jedan od dokumentarnih filmova s tematikom Domovinskog rata kakvih je, na sreću, posljednjih godina snimljeno pregršt jer brojni neznani junaci to zaslužuju. Jer, već nakon prvih kadrova gledatelj otkriva da, mimo očekivanog, film otkriva i drugog, ništa manje važnog junaka Demine životne priče, njegovu suprugu Mariju. Tamo gdje su stali liječnici, nastavila je upravo ona, spašavajući mu život. A snagom svoje ljubavi, ona to na mnogo načina čini i danas. Jedna od brojnih posebnosti ove žene leži u jednom malom detalju, što svoga supruga ne naziva imenom nego prezimenom. Javnosti poznat kao umirovljeni brigadir HV-a, dugogodišnji voditelj Ureda za branitelje Grada Zagreba, negdašnji zastupnik u Saboru i aktualni zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, svojedobno i jedan od kandidata za ministra branitelja, jedan od najbližih suradnika Milana Bandića, za nju je bio i ostao, jednostavno, Demo.

– Branka Schmidta upoznali smo na jednom rođendanu prije dvije godine, na večeri s prijateljima, s kojima smo ostali cijelu noć – otpočela je Marija Demo. – Branka je fascinirala ta Demina ratna priča jer je on praktički ispalio prvi i posljednji metak u Domovinsku ratu, od Pakraca i Plitvica pa sve do završne operacije u BiH, i to je za njega bio okidač za film o Demi. Međutim, tijekom našeg druženja idućih godinu dana ta je zamisao pala u drugi plan s obzirom na to da mu se, upoznavajući našu obitelj, svidio naš odnos, naša toplina, naša odlučnost kojom smo donosili važne životne odluke, kako smo se borili i kako se još uvijek volimo. To ga je potaknulo da ode u drugom smjeru, da piše i režira zapravo našu ljubavnu priču. Kao obitelj uopće nismo bili suglasni da Branko ispriča ratnu priču jer je nama toga preko glave i ne želimo time opterećivati ni sebe ni našu djecu, ali kada smo čuli da želi ispričati jednu istinsku životnu priču, naposljetku smo pristali u nadi da će ta naša priča pokazati mladim ljudima da život može biti dobar i lijep kada u teškim trenucima prevlada sloga i zato smo pristali izložiti svoju intimu javnosti. Branko je 52 godine Demina života stavio u 52 minute filma i rekao sve – ispričala je.

Miodrag Demo potom kazuje kako je, sve do slučajnog susreta prije dvije godine, Branka Schmidta poznavao samo iz medija, kao uglednog redatelja, autora filmskih klasika “Sokol ga nije volio” i “Metastaze”. – Te večeri popili smo svaki po dva viskija, čavrljali i Branko me pitao o ratu. Tada sam mu rekao da je nemoguće prepričati 1600 dana koliko sam bio na terenu. Nakon desetak dana, iznio nam je ideju da bi o nama snimio film, a supruga i ja zaključili smo da nemamo što kriti i da se nemamo čega sramiti te smo naposljetku pristali – pripovijeda Demo, dodajući kako je film, čije su pripreme trajale gotovo dvije godine, snimljen za samo deset dana i noći, na lokacijama u Zagrebu, Petrinji i Dalmaciji, mjestima gdje se odvijala njegova životna priča.

A ona otpočinje 1967. u Grguricama kraj Zadra. Osnovnu školu završio je u Posedarju, a srednju elektrotehničku školu u Zadru. Nakon zaršetka srednje škole zaposlio se u Italiji, u tvornici Olivetti Siemens u Riminiju. Tri godine kasnije, u vrijeme kad je postalo jasno da će rat biti neizbježan, vratio se u Hrvatsku. U studenome 1990. priključio se specijalnoj postrojbi MUP-a u Rakitju i s tom postrojbom aktivno sudjelovao o oslobađanju policijske postaje u Pakracu početkom ožujka 1991. te u akciji na Plitvicama mjesec dana kasnije, poslije nazvanoj Krvavi Uskrs.

Štitio je institucije poput Sabora, Vlade i predsjednika, no kada su mu ponudili da preuzme dužnost zapovjednika počasne garde na Pantovčaku, odbio je odijelo već šivano po njegovoj mjeri i otputio se na ratište s 2. gardijskom brigadom s kojom je, na dužnosti zapovjednika satnije, od studenoga 1991. do veljače 1992. godine vodio oslobađanje Farkašića te naselja Vratečko, Slana, Sveta Katarina i Glinska Poljana. U svibnju 1992. na dužnosti je dozapovjednika taktičke postrojbe 2. gardijske brigade na dubrovačkom bojištu, a tijekom 1993. bio je na dužnosti zapovjednika bojne u akcijama HV-a na području Novigrada kraj Zadra. U 1. hrvatski gardijski zdrug, elitnu postrojbu hrvatskih Oružanih snaga, došao je s prvim danom rujna 1994. i preuzeo dužnost zapovjednika Prve gardijske oklopno-mehanizirane bojne. S tom postrojbom sudjelovao je u operacijama Cincar, Skok 1, Skok 2, Bljesak, Ljeto i Oluja, Maestral i Južni potez. Završio je Zapovjednu stožernu školu Blago Zadro i obuku u MPRI – koju su američki stručnjaci vodili na Hrvatskom vojnom učilištu.

Vjenčanje usred rata

Nimalo slučajno, svoju je reportažu novinar New York Timesa o agresiji na Hrvatsku ilustrirao upravo fotografijom stasitog, dva metra visokog hrvatskog vojnika Deme, uz tekst pod naslovom “Hrvatska stvara moćnu vojnu silu”.

U to je vrijeme, na banijskom ratištu, u njegov život ušla Petrinjka Marija u čijoj su obitelji u tajnosti bili smješteni Demini vojnici. – Demo je slovio kao vrlo opasan. Slušala sam puno o tome Demi i dugo mislila da je to neki stari čovjek, ozbiljan zapovjednik, ali već na prvi pogled bio mi je jako zgodan – prisjeća se kroz smijeh Marija. Ispostavilo se da je mlada ljepotica i Demi brzo prirasla srcu pa je ubrzo od njezina oca, lokalnog cvjećara, odlučio zatražiti blagoslov.

– I dolazi taj stasiti čovjek od dva metra s beretkom na glavi, u maskirnoj uniformi i čizmama, a ja sam se usrao od straha – govori u filmu Demin punac Josip Bešlić. – I kaže mi: ‘Ja sam Demo i volim vašu kćer’. Volim je i ja, rekao sam ja njemu, a tko voli moju kćer taj je i meni drag. Znate što, gospodine Demo, rekao sam mu, gore na Viktorovcu imam cvjećarnu, kupite kod mene 40 ruža i otiđite na Zeleni breg, stisnite zvono i dajte to cvijeće mojoj ženi i objasnite joj to što ste rekli meni. I on je tako i učinio. Ona je otvorila i kada je vidjela ruže i da je to civilizirani čovjek, prihvatila ga je i rekla mu da ga od danas primamo u svoju familiju – ispričao je otac Demine buduće supruge Marije s kojom se vjenčao u rujnu 1993. godine, usred ratnog vihora.

Kao zapovjednik oklopno-mehanizirane bojne Hrvatskoga gardijskog zdruga, elitnih komandosa HV-a, obavljao je najteže zadaće u oslobađanju Kupresa, Glamoča, Bosanskog Grahova, Knina, a njegovi pripadnici prvi su stigli pred Banju Luku. Ukratko, sudjelovao je u svim oslobodilačkim akcijama sve dok ga – kao zapovjednika koji je uvijek bio sa svojim vojnicima – nisu dohvatili geleri tenkovske granate nadomak Banja Luke. Demo je teško ranjen, a poginula su dvojica njegovih suboraca.

Tukli smo se taj dan s Arkanovim vojnicima, bilo je oko 15.15 sati. Vidio sam tenkovsku cijev koja se s udaljenosti od oko 300 metara okreće prema meni, pamtim taj žuti dim i kako se bacam u lijevu stranu, ali bilo je prekasno, samo sam uzdahnuo i ostao ležati. A samo 15 minuta ranije skinuo sam pancirku jer mi je bilo vruće, ali ispalo je da su mi život spasile dvije konzerve Gavrilovićeve paštete koje sam dan prije “zarobio” i stavio u džepove, pa su uspjele zaustaviti prodor gelera u trbušnu šupljinu. Da nisu, iskrvario bih – prisjeća se. No, Miodrag Demo svejedno je bio na rubu, a o tim trenucima ranjavanja u filmu svjedoče i njegovi suborci. Jedan od njih u filmu govori: “To je bilo stravično, dijelovi tijela, ljudi mrtvi u tenku i oko tenka. Uočili smo da je Demo još živ i uspjeli zaustaviti krvarenje dok je moj drugi tim pokupio ostatke tih, na žalost, pokojnih ljudi, a Deminu nogu ponijeli smo u šatorskom krilu.”

Uslijedila je dramatična akcija spašavanja Demina života koje se prisjećaju i sudionici poput generala Rahima Ademija, a u filmu sudjeluju i general-pukovnik Mate Laušić, general zbora Josip Lucić, brigadir Pero Bajan i drugi. No, ovdje na životnu i filmsku scenu stupa Marija Demo.

– Demo me zvao dan prije ranjavanja i rekao: “Maro, sutra dolazim doma”. A ja sva sretna, već je rat u Hrvatskoj završio, Oluja je prošla, bilo je vrijeme da se i on vrati kući i to jutro sam ga očekivala kada su mi dva dečka oko podneva pozvonili na vrata i rekli da im je žao, ali da je Demo stradao. Odmah sam zvala Split i liječnik mi je rekao da dođem što prije, što nije slutilo na dobro. Jako su se puno angažirali i ministar Šušak, i predsjednik Tuđman, i Demini zapovjednici, i naša rodbina, ali njegov život ipak je bio u rukama liječnika. Kada sam stigla u bolnicu, doktor mi je rekao da mi je muž jako teško ranjen i da je malo izgleda da će preživjeti noć, ali da je bolje da umre jer će biti kvadriplegičar i da će nam život biti pakao. Ipak, dočekao je sljedeće jutro te su ga premjestili na poluintenzivnu skrb i tada sam ga gledala preko stakla, bio mi je lijep kao slika, rumen u licu, s kosom u zraku, prekriven bijelom plahtom – priča Marija i dodaje kako, na žalost, u tom trenutku nije mogao disati vlastitim plućima nego uz pomoć respiratora te je otvoreno pitanje transporta u Zagreb jer u Splitu nije bilo moguće obaviti magnetsku rezonanciju.

Put helikopterom, sjeća se, trajao je vječno, nikad kraja letu, a Demo je zbog bolova primao morfij dok je Marija kraj njega cijelim putem pridržavala bocu s kisikom i cijev u ustima. Demo nije, doznajemo, bio jedini putnik u helikopteru, pa se Marija prisjeća kako su ostali ranjenici, oni koji su od posljedica detonacije ostali bez bubnjića, vrištali zbog silnih turbulencija, a zbog smrada gangrene jednog od ranjenika vrata helikoptera morala su biti stalno otvorena. Sjeća se i dolaska u Zagreb, sirene vozila Hitne pomoći i same sebe u bunilu na putu do Traumatološke bolnice.

Moj Demo nikad neće umrijeti

O požrtvovnosti Marije Demo u filmu govori dr. Gojko Buljat. – Marija je sedam mjeseci svaki dan dolazila, bodrila ga i davala mu snage. Dobio je emboliju pluća i prebačen je u jedinicu intenzivnog liječenja i tada sam Mariju pozvao na razgovor i rekao da je Demo u teškoj situaciji koja može završiti smrću, a ona je ustala i rekla: ‘Moj Demo nikada neće umrijeti, to je nemoguće’. I tako je svaki dan u sobi broj 11 sjedila kraj njegova kreveta – svjedoči dr. Buljat.

– Svaki dan sam mu govorila: ‘Demo, sve će biti u redu, idemo dalje’. Znala sam da sam ja ona koju treba vidjeti da bi znao da život ide dalje, da je život isti, da se ništa nije promijenilo i jednostavno sam tih sedam mjeseci svaki dan dolazila i sjedila pokraj njega – priča Marija.

Potom pitamo Demu kako je podnio spoznaju o teškom invaliditetu. Ostao je, naime, paraplegičar i bez desne noge, trajno vezan uz invalidska kolica.

– Još dok je trajao rat, dok sam bio na Kupresu, a supruga sama s malim djetetom, razmišljao sam kako sam imao novca koliko sam imao, kako me ne zanima nikakva stranka ni afirmacija nego da završi rat i da se vratim normalnom životu. Imao sam dvije opcije: mogao sam uzeti 300-400 maslina u Dalmaciji i od toga živjeti mirnim životom s obitelji ili ostati u vojsci i završiti visoke ratne škole jer sam bio pozvan da odem na školovanje u SAD. No, tada nas je život ošamario, kada je meni bilo 26, a Mariji samo 25 godina.

Nakon sedam mjeseci u Traumatološkoj, otišao sam u toplice i mogao birati između druge dvije opcije: između piva do piva ili se vratiti doma i okrenuti se obitelji. I tada sam odlučio, čim se rehabilitiram, jer mi ni ruka nije bila dobro od posljedica ranjavanja, idem svojoj kući. Od toga dana, a tome je već 25 godina, nisam o sebi pomislio kao o osobi s invaliditetom. Izbrisao sam to iz glave. Dakle, jedno je vrijeme u meni trajala borba, ali presudila je jaka volja i, naravno, silna potpora moje obitelji, koja je uz mene ostala u dobru i u zlu. Nikad sebe nisam smatrao herojem, to je za mene moja supruga – priznaje Demo.

Marija pak priča kako se jedan od najtežih trenutaka pri povratku u normalan život dogodio kada je preko vikenda prvi put došao iz toplica u naš zagrebački stan. Sva vrata bila su preuska i nije mogao na toalet i tek tada je zapravo shvatila da njihov život više neće biti isti i da se mora “prešaltati jer ovo ovako ne može”.

Povratak u Zagreb

– Nakon stradavanja nudili su nam kuću na Jarunu u naselju za stopostotne invalide, ali mi smo u tom trenutku razmišljali drugačije, ne materijalno. Pitala sam se kako ću ja s 26 godina, s čovjekom u kolicima i s malim djetetom i shvatila da nam jedino moja obitelj može pomoći i tako smo 1997. otišli u razrušenu Petrinju i to je ono što nas je spasilo. Moj je brat govorio: ‘Ne samo da je Demo preživio nego je podario još jedan život, naime, nakon Lovre rodio nam se drugi sin, Roko – priča Marija.

Demo je nositelj najviših vojnih i državnih odlikovanja, a sa statusom stopostotnog hrvatskog ratnog vojnog invalida, u činu brigadira umirovljen je 2000. godine. No, Demu je mučila dokolica, spoznaja da o negdašnjem visokom časniku i Tuđmanovu “pretorijancu” nitko ne pita, neostvarena očekivanja od njegova Zdruga da ga afirmira, da mu ponudi neki prostor za rad i djelovanje jer, kako kaže, ako sam bio ranjen u noge i kičmu, nisam ranjen u glavu. Odluka da se ne prepusti očaju, već da bude koristan i svojoj zajednici, poklopila se sa susretom na Sinjskoj alci 2000. kada mu je novoizabrani gradonačelnik Milan Bandić ponudio da preuzme skrb o zagrebačkim braniteljima.

– U kući nisam mogao ni žarulju promijeniti, ništa od onoga što u kući treba raditi muškarac. Da ne bih obolio na živce, počeo sam raditi i biti koristan. Devet godina sam na posao putovao iz Petrinje, ali mi ništa nije teško kada nešto volim. Naposljetku smo se 2010. i vratili u Zagreb – priča Demo, koji je danas na čelu jednog od najuređenijih sustava skrbi za branitelje u Hrvatskoj, a mnogi branitelji slažu se da je upravo zahvaljujući njemu u Zagrebu postignut nadstandard za 70 tisuća hrvatskih branitelja. Također, poznato je kako na putu do njegova ureda nema portira, nema najave ni čekanja, samo dvije suradnice koje sređuju dokumentaciju i podsjećaju ga na uglavnom krcat dnevni raspored.

Voli reći da nema branitelja u Zagrebu kojeg ne poznaje, a tijekom brojnih putovanja od Vukovara do Dubrovnika može reći isto i za cijelu Hrvatsku. Ima i velike planove za budućnost: dom za veterane bez ikoga svoga i vojno groblje u Zagrebu. A na kraju dana, kod kuće ga čekaju sinovi i njegova Marija.

– Ona mi je sve – rekao je Demo na kraju jedne životne priče koja je zasluženo dobila i filmsku ekranizaciju.