(Ne)suočavanje Srbije s prošlošću

Na 24. godišnjicu od zločina u Sjeverinu, aktivisti nevladine organizacije Žene u crnom su se, kao i prošlih godina, okupili u centru Beograda, i razvili transparente na kojima su bila ispisana imena žrtava. U beogradskim medijima prenesena su priopćenja nevladinih organizacija i rijetkih političkih stranaka koje su podsjetile da obitelji žrtava nisu dobile odštete, da je odbijena njihova tužba protiv Srbije zbog podrške vojsci Republike Srpske, i da se postupak sada nalazi pred Europskim sudom za ljudska prava.

Zbog toga se nametnulo pitanje smisla akcije u kojoj je sudjelovalo desetak ljudi, ali odmah potom i činjenica da je to rijetko odavanje počasti za 17 Bošnjaka, koje su pripadnici jedinice Osvetnici, pod komandom Milana Lukića izveli iz autobusa u mjestu Mioče, pretukli ih u jednom hotelu, i potom strijeljali na obali rijeke Drine.

„Zločin u Sjeverinu jedan je od prvih u dugom nizu zločina nad Bošnjacima koje vlast u Srbiji, od one takozvane demokratske do ove sadašnje, koju čine neposredni ideolozi tog srpskog osvajačkog rata, ne priznaje otvoreno, jasno i s iskrenim osjećanjem krivnje i stoga ništa ne poduzima da se nalogodavci i počinitelji tih zlodjela kazne", kaže teatrologinja, esejistica i prevoditeljica Mirjana Miočinović.

Aktivist organizacije Žene u Crnom Miloš Urošević naglašava da se institucije Srbije ne suočavaju s počinjenim zločinima ni na moralnom, ni na edukativnom i kulturnom, niti na političkom nivou. To je, ocjenjuje, nešto što se može i očekivati jer su „danas na vlasti u Srbiji oni koji za vrijeme ratova devedesetih nisu bili samo nijemi promatrači, nego i vrlo aktivni sudionici".

Pisac Filip David podsjeća da je grupa Osvetnici bila paravojna formacija, čiji su se naredbodavci i istomišljenici nalazili u policijskim službama Srbije.

„To je nesumnjivo, kao što je istina da neki 'patriotski' krugovi i organizacije još uvijek slave Milana Lukića kao heroja, iako je u Haagu dobio doživotnu kaznu za svoje zločine. Nekim njegovim suradnicima je suđeno u Srbiji i dobili su višegodišnje kazne, ali javna osuda samoga zločina izostaje i samo se uzgred spominje kao izoliran slučaj grupe izvan zakona", dodaje David.

Prikrivanje istine

U Srbiji je riječ ne samo „o prikrivanju istine, već o njenom prekrajanju, o preimenovanju prirode tih zločina", a o tome između ostalog svjedoči izbjegavanje korištenja riječi genocid u slučaju Srebrenice, navodi Mirjana Miočinović.

„A ona (Srebrenica, nap. red.) je samo dokaz genocidne prirode cijelog tog rata koji se najmanje može negirati. Iz te primarne činjenice proističe sve ostalo, i dvoličnost u politici spram BiH i amoralna povezanost s vlastima Republike Srpske, kojom se podriva državna cjelovitost BiH", zaključuje Mirjana Miočinović.

Filip David primjećuje da mediji u Srbiji posvećuju pažnju zločinima iz prošlosti samo kada se oni koji su u njima sudjelovali „vraćaju iz Haaga nakon odležane kazne". „Tada se dočekuju kao heroji, a neki od njih odmah pišu knjige koje postaju bestseleri ili se uključuju u politički život Srbije. Njihovi zločini kao da ne postoje, niti im se posvećuje pažnja. To je razumljivo, ako se ima u vidu da je sadašnja politička garnitura u mnogome ona ista koja je vladala Srbijom početkom devedesetih".

„Kultura sjećanja na zločine" u Srbiji ne postoji, i u aktualnim balkanskim političkim okolnostima nije je realno očekivati, smatra historičar i novinar Vuk Bačanović. „Zapravo se nijedno od post-jugoslavenskih društava ne može pohvaliti nekom naročitom tradicijom njegovanja kolektivne uspomene na zločine koji su počinjeni tokom kreiranja etnički separiranih društava u ratovima 90-tih. Sve uglavnom ostaje u okvirima političke korektnosti i retorike. Takvo nešto se, jednostavno, nikome politički ne isplati".

BiH – komplicirana država

Teško se može reći da BiH, kao „komplicirana država" ima svoj odnos prema nekoj od država, pa se ne može precizno odgovoriti na pitanje koliko stav Beograda prema počinjenim zločinima utječe na aktualne odnose Srbije i BiH, smatra Bačanović. „Politička je realnost da postoje odnosi svakog od bh. naroda ponaosob prema Srbiji i svakoj drugoj državi, uključujući tu i svjetske i regionalne sile kao što su SAD, Rusija i Turska. Prema tome možemo, u tom kontekstu, govoriti jedino o aktualnim odnosima Bošnjaka, odnosno bošnjačke politike sa službenim Beogradom".

Prema mišljenju Filipa Davida, Srbija i BiH mogu poboljšati odnose tek kada se srpske vlasti „odrede sasvim jasno" u osudi zločina počinjenih tijekom devedesetih. „A ta osuda izostaje. Kako vrijeme prolazi, sve je manje izgleda da će do nje uopće doći. Pravog i istinskog suočenja sa zločinima nije bilo".

Službeni stav prema zločinima i Srbije i predstavnika Bošnjaka u BiH je na razini političke korektnosti, naglašava Bačanovič, i dodaje da će "ozbiljnija promjena javnog mnijenja i tumačenja ratnih zbivanja" morati da pričeka - „neka druga vremena".