U hotelu Academia u Zagrebu u srijedu 4. srpnja održat će se CROMed-USA, forum posvećen inovacijama u medicinskom obrazovanju i razmjeni znanja i iskustava naših znanstvenika iz Sjedinjenih Država i Hrvatske. Cilj foruma jest istražiti kako obogatiti obrazovno iskustvo za studente, specijalizante i edukatore medicine u Hrvatskoj. U povodu foruma razgovaramo s uglednim liječnicima i znanstvenicima na radu u SAD-u i Hrvatskoj, dr. Ksenijom Kos, predsjednicom i osnivačicom društva CROMed-USA, dr. Iskrom Pusić, umirovljenim profesorom dr. Ivanom Damjanovom s The University of Kansas School of Medicine i Helgom Komen s Washington Universityja.

Možete li nam reći nešto više o ovom forumu?

Ksenija Kos: Inovacije u medicinskoj edukaciji organizirala je naša udruga CROMed-USA i ovo je prvi, nadamo se ne i posljednji forum. Cilj nam je izgraditi čvrste i dugotrajne veze između nas liječnika u SAD-u i liječnika i medicinskih zajednica u Hrvatskoj. Članstvo u našoj udruzi otvoreno je svim liječnicima, bivšim studentima hrvatskih medicinskih fakulteta koji su trenutačno u SAD-u ili su u prošlosti živjeli i radili u SAD-u. Mi nismo ekskluzivan klub, pa je članstvo otvoreno i liječnicima izvan SAD-a i nemedicinarima. Nadamo se da će nam se i oni pridružiti. Pristupnica koja se popunjava elektronički nalazi se na našoj stranici CROMed-USA, a zainteresirani mogu se obratiti i meni izravno [kkos@cromed-usa.org].

Prof. Iskra Pusić: Pridružila sam se CROMed-USA-u inspirirana Ksenijinom idejom da pridonesemo inovacijama u medicinskom obrazovanju studenata, specijalizanata i edukatora medicine, a time i zdravstvenoj zaštiti u Hrvatskoj. Članovi CROMed-USA su mahom ljudi koji rade ili su radili u Americi, a završili su neki od medicinskih fakulteta u Hrvatskoj. Glavni su ciljevi naše organizacije obogaćenje sadašnjeg kurikula studija medicine u Hrvatskoj, osmišljavanje dodatnih programa za usavršavanje kliničkih vještina studenata i mladih liječnika te poticanje kliničkih istraživanja. Sve to moguće je samo uz suradnju i razmjenu ideja sa studentskim organizacijama, medicinskim djelatnicima, nastavnicima i vodećim strukturama na medicinskim fakultetima u Hrvatskoj.

Helga Komen: Moja karijera usko je vezana, ne samo za brigu o pacijentima i unaprjeđenje medicinske znanosti već i za edukaciju novih generacija liječnika. Članstvom u CROMed-USA, dobila sam priliku podijeliti svoje iskustvo u prijenosu znanja i vijestima sa hrvatskim studentima medicine.

Koja je svrha foruma, koje će konkretne koristi imati njegovi sudionici?

Ksenija Kos: Cilj je pokrenuti raspravu o medicinskoj edukaciji. Želimo naglasiti sličnosti i razlike koje djelomice potječu od razlika u američkom i hrvatskom medicinskom sustavu; raznovrsne pristupe kliničkoj edukaciji i nove izazove s kojima se suočavamo u području medicinske edukacije. Medicinska edukacija je dinamičan proces koji se mora stalno dopunjavati kako bi novi liječnici stekli znanja i vještine koji su im potrebni da bi zadovoljili potrebe pacijenata i društva u kojem žive. Na forumu ćemo nastojati utvrditi problematična područja u poučavanju i praksi medicine i potaknuti nove ideje koje mogu preoblikovati medicinsko obrazovanje. Zajedno ćemo razmotriti kako bismo mi, koji radimo u SAD-u, mogli obogatiti obrazovno iskustvo studenata, specijalizanata i liječnika uključenih u proces medicinskog obrazovanja u Hrvatskoj. To je način da vratimo našoj domovini barem djelomično ono što nam je pružila tijekom naše mladosti. Osim toga, organizirali smo prilike za druženje jer prepoznajemo da se smisleni razgovori često odvijaju izvan konferencijske dvorane. Želimo da sudionici iskoriste te trenutke za upoznavanje kako bismo izgradili dinamičnu zajednicu posvećenu poboljšanju medicinskog obrazovanja u Hrvatskoj.

Prof. dr. Damjanov: Ja sam umirovljeni profesor patologije i najveći dio svoga profesionalnog života proveo sam na četiri medicinska fakulteta u SAD-u. Svaki od njih imao je jedinstven pristup medicinskoj edukaciji. Dokle god se slažemo što nam je krajnji cilj, a to je da obrazujemo dobro školovane polivalentne liječnike opće prakse, bilo koji pristup njihovoj edukciji je prihvatljiv. Mislim da bi se to trebalo odnositi i na izobrazbu budućih liječnika u Hrvatskoj. Mirovinu sam dočekao na Sveučilištu Kansas, gdje sam proveo 24 godine. Sve to vrijeme aktivno sam sudjelovao u promjeni nastavnoga plana, koji smo promijenili četiri puta. Ključno je pitanje bilo jesu li te promjene bile bolje ili gore jer su ukupni rezultati na nacionalnim ispitima za provjeru znanja studenata medicine druge i četvrte godine ostali nepromijenjeni, pa bi se moglo reći da je sav napor uložen u reformu nastave bio uzaludan. No naš trud nije bio uzaludan jer su ankete među studentima pokazale da su oni bili zadovoljniji i sretniji. Ankete među nastavnicima potvrdile su i da su oni više uživali u nastavi, da su imali bolje odnose sa studentima, i da misle da su studenti mnogo više profitirali. Prema ocjeni komisije koja je evaluirala naš program i razgovarala s brojnim nastavnicima, čini se da su oni prisvojili program, najvjerojatnije jer su ga sami bili zamislili te uložili vremena i truda da ga naprave i provedu.

VEZANI ČLANCI:

Koje ste do sada razlike između američkog i hrvatskog obrazovanja u zdravstvu uočili?

Ksenija Kos: Razlike postoje i značajne su. Prvo, studij medicine u SAD-u je poslijediplomski, u Hrvatskoj je prijediplomski. Drugo, tijekom studija, studenti se u SAD-u susreću s pacijentima već od prve godine. Treće, postoji mnogo više autonomije i naglasak se stavlja na neovisan, ali nadziran rad. Rad pod nadzorom je važan kako bi se pacijente zaštitilo od ozljeda. Imam iskustvo predavanja anatomije za studente medicine na nekoliko sveučilišta u SAD-u; Georgetown University, George Washington University i Uniformed Services University School of Medicine. Nastava iz anatomije je integrirana u nastavu iz kliničkih predmeta i detaljna je onoliko koliko je potrebno i relevantno za daljnju kliničku nastavu. Mnogi članovi CROMed-USA, koji su prolazili specijalističko medicinsko obrazovanje u SAD-u, osjetili su nedostatak vještina kritičnog kliničkog razmišljanja iz prve ruke. Specijalizirala sam neurologiju na Washington University u St. Louisu, po programu koji je u ono vrijeme bio rangiran na 7. mjesto u SAD-u. Barnes-Jewish Hospital u St. Louisu velika je akademska bolnica. Nastavni plan i program bio je utemeljen na kompetencijama. To su dobro definirani, vidljivi markeri sposobnosti svakog specijalizanta duž razvojnog kontinuuma te odražavaju postupnu progresiju stručnosti. Redovito smo bili evaluirani, a naš napredak temeljio se na stručnosti, a ne na vremenu koje smo posvetili na određenoj rotaciji. Na kraju specijalizacije bio je završni ispit, pismeni i usmeni s pregledom i diskusijom o nekoliko pacijenata. Medicinsko obrazovanje u SAD-u temelji se na smjernicama poznatim kao Competency Based Medical Education. To znači da je pristup osmišljavanju, provedbi, procjeni i vrednovanju nastavnog plana i programa medicinskog obrazovanja temeljen na ishodima. Isto tako, medicinsko obrazovanje i osmišljavanje kompetencija u SAD-u temelji se na zdravstvenim potrebama stanovništva. U tom smislu, medicinsko obrazovanje kontinuirano se mijenja i usavršava.

Prof. dr. Damjanov: Na Sveučilištu Kansas osnovao sam zakladu koja financira razmjenu studenata medicine između Hrvatske i Kansasa. Prošlog ljeta svih pet naših studenata složilo ses time da je jako dobro što američki studenti više vremena provode uz bolesnike nego nad knjigom. Drugim riječima, američki studenti imaju više praktičnoga znanja, dok naši bolje znaju teoriju. No nakon četiri tjedna koja su proveli radeći s bolesnicima u američkoj klinici koju su vodili studenti medicine, svi su se složili da bi se lako uključili u američki sustav. Pitanje koje ostaje za diskusiju jest: je li potrebno studente medicine u Hrvatskoj tjerati da memoriraju toliko detalja koje će vrlo brzo nakon ispita zaboraviti ako ih nikada ne primijene u praksi? Bi li se tih šest godina studija moglo bolje provesti? Koliko je teoretskog znanja potrebno za medicinsku praksu? Pogotovo danas kad jednim klikom na računalu možemo provjeriti je li se još dobro sjećamo onoga što smo prije nekoliko godina učili napamet! U tom kontekstu je možda vrijedno spomenuti da su se zagrebački studenti uključili u američki sustav jako dobro. Jedan od tih pet zagrebačkih studenata napravio je rad koji je tri mjeseca kasnije prikazan na kongresu liječnika opće prakse u SAD-u; jedna je studentica napisala i objavila rad o neurološkoj bolesti za koju ja nikad nisam bio čuo; dvije studentice napravile su studiju koju su završile za tisak pri povratku u Hrvatsku; jedan student napravio je studiju o nealkoholnoj masnoj pretvorbi jetre. Pohvalio sam ih sve i rekao im da se jako ponosim njima. Mislim da će im to iskustvo ostati urezano za cijeli život.

Hoće li forum obuhvatiti i druge aktivnosti, poput odlaska nastavnika na institucije u SAD ili obratno?

Ksenija Kos: Na Forumu ćemo razgovarati o sustavu medicinskog obrazovanja u Hrvatskoj i o promjenama kroz koje taj sustav prolazi. Važno nam je upoznati se s temeljnim principima hrvatskog medicinskog obrazovanja i kako su ti principi definirani. Želja nam je doznati osigurava li medicinska edukacija u Hrvatskoj da svi studenti tijekom studija i nakon njegova završetka postignu željene ishode usmjerene na pacijenta te jesu li pripravni za samostalan rad. U SAD-u studenti medicine nakon završetka studija odlaze na specijalizaciju, a tek potom u praksu. Vjerujemo da će nam forum pomoći definirati ulogu koju bi CROMed-USA, udruga bivših studenata hrvatskih medicinskih fakulteta, mogla imati u procesu kontinuiranog unapređenja obrazovanja u Hrvatskoj. Za većinu nas hrvatskih liječnika medicine, koji živimo i bavimo se medicinom u inozemstvu, dan primanja diplome na jednom od hrvatskih medicinskih fakulteta značio je kraj povezanosti s našom Alma mater. Život i rad u SAD-u pokazuje da je to u suprotnosti s većinom američkih medicinskih škola, gdje bivši studenti ostaju povezani sa svojim sveučilištima do kraja života. Stoga sam ove godine s grupom hrvatskih liječnika medicine, koji dijele moje mišljenje da bi hrvatski alumni trebali sačuvati vezu s njihovom Alma mater, odlučila osnovati udrugu hrvatskih liječnika u SAD-u. To je CROMed-USA.

Svi ste bili na našim sveučilištima, a kasnije na američkim, koje bi bile vaše preporuke budućim predavačima, je li potrebno otići u neku stranu instituciju i tako upotpuniti znanje?

Ksenija Kos: Mislim da je razmjena znanja i iskustava neophodna za napredak, pa tako i napredak u medicinskoj edukaciji. U svijetu postoje različiti modeli medicinske edukacije i uvijek je dobro znati što radi, što ne radi i tako se posvetiti onome što je najbolje. Mislim da se značajne promjene općenito ne mogu postići obrazovanjem jedne osobe u inozemstvu. Takve promjene zahtijevaju kolektivnu volju i želju za unapređenje. Odlazak u inozemstvo samo je jedna komponenta tog procesa.

U čemu je američka medicina najinovativnija u odnosu na ostali svijet?

Ksenija Kos: SAD je dominirao kategorijom znanosti i tehnologije zahvaljujući svojim istraživačkim sveučilištima i biotehnološkom industrijom. U sljedećem desetljeću očekujem napredak u području umjetne inteligencije i njezine uloge u otkrivanju bolesti u ranim stupnjevima. Genska terapija i terapija matičnim stanicama sigurno će znatno napredovati i u tome će doći do velikih postignuća.

VIDEO: Urušio se dio stropa na pedijatriji KBC-a Sestre milosrdnice. Bolnica: Riječ je o posljedici potresa

Video: VL