Naučeni u modernoj kulturi komuniciranja konzumirati isključivo ono što nam se servira i što golim okom možemo vidjeti, gotovo smo hendikepirani za mnogo toga što prolazi ispod površine, a nimalo ne umanjuje značenje nekog doživljaja ili čina. Štoviše, simbolički i stvarno možda šalje još snažniju poruku.
Jednu od takvih poruka odaslale su prije nekoliko večeri dvije časne sestre u zagrebačkoj Ilici, samome središtu grada, koje su na cesti između tramvajskih tračnica na dvije minute zaustavile svoj mali dostavni automobil kako bi na zatvaranju jedne pekarnice uzele nekoliko košara s kruhom i pecivima koji toga dana nisu prodani. “Radimo to svaku večer. Obilazimo pekarnice koje nam daruju neprodanu robu, a mi je dijelimo potrebnima koji dolaze u našu kuhinju”, rekla je jedna od njih, dodajući kako ima jedna pekarnica u gradu koja tako s njima surađuje već 15 godina.
A u košarama je bilo doista svega, od krafni s čokoladnim preljevom i croissanta, puževa s orasima, štrudli… Svega onoga što si siromašni koji dolaze k redovnicama svakodnevno na ručak sigurno ne bi priuštili. A one su, nevidljive u mraku zagrebačke Ilice marno to prikupile za njih i poslužit će im sutradan. Danas počinje nova kampanja inicijative “40 dana za život”, koja također u svome poslanju baštini veliki dio te nevidljivosti u spašavanju ljudskih života. Kako, pitat će se netko, kada oni danonoćno stoje ispred bolnica i domova zdravlja (ove godine u čak 29 gradova s 31. mjestom bdjenja) i svi ih vide i čuju dok u tome neprekinutom lancu mole krunicu ispred svojih transparenata kojima naglašavaju važnost života?
Da se to iščitati između redaka njihove ovogodišnje najave kampanje, gdje kažu kako je od korizme 2014., otkako su krenuli, u dosadašnjih devet kampanja, spašeno 56 dječjih života “za koje se zna”. Koliki je, dakle, broj onih za koje se ne zna? Odnosno, koliko je onih majki i očeva koji su odlučili ne pobaciti svoje dijete, a nisu svoje svjedočanstvo, poput ovih 56, poslale inicijativi “40 dana za život” samo Bog zna. Zacijelo mnogo, možda i dvostruko, trostruko više od brojke koju vidimo. Ta nam nevidljivost, koje u ovoj prigodi ilustriraju one dvije časne sestre s početka teksta i molitveni lanac ispred bolnica govori, zapravo, mnogo više od svih informacija kojima će nas svakodnevno zasuti portali, novina, radio i tv-prijemnici i društvene mreže, a koje će naše misli odvesti u nepoznatom smjeru, najčešće s gorkim okusom manipulacije i izigranosti nakon što ih konzumiramo.
Ova nezabilježena nevidljivost prodire u dubinu ljudske duše i svatko se u njoj može pronaći. Zato nije loše kada prođete prije zatvaranja neke pekarnice pokraj neprodana kruha pomisliti na onoga kome će to sutra biti jedini obrok. Ili pokraj molitelja ispred bolnica koji su svojom predanošću spasili jedan ili stotinu nevidljivih života. Bit ćete tako dio nevidljiva svijeta dobrote, koji je izmaknuo oku javnosti.
Mudro, nema sto, prvo ti servira stvarno lijep i pohvalan trud casnih da neprodani kruh i pecivo dođe inih koji su u potrebi i onda ti iza toga podvali mućak u vidu maltretiranja zena pred bolnicama gdje nadobudniji molitelji povlace za rukav i zene koje idu u bolnicu i zbog drugih razloga a ne samo trudnoce.